„Bacili ste pare!“.
Odgovor je to jednog trenera na upit mame što misli o njenom sinu. E sad, kako sam upućen u cijelu tu situaciju, sigurno znam da mama nije željela procjenu kvalitete svog malog iz nekakve svoje ambicije, već da si potvrdi zaključak da je vrijeme da svog klinca makne iz sredine u kojoj nije zadovoljan i sretan obzirom da se radi o djetetu starom 11 godina.
Sujeta je jedan od najvećih protivnika napredovanja i dobrih međuljudskih odnosa. Bio sam uključen u razvoj tog golmančića (koji, btw, za godinu dana može početi trenirati i tenis iz samo njemu znanih razloga) neko vrijeme i znam da je ta opaska išla vjerojatno meni u džep, ali koliko god se trudio nisam uspio odgonetnuti što da radim s tom informacijom. Da li da me ljuti to omalovažavanje? Da li da me motivira? Da li da uopće imam neko mišljenje o tome?
Kategorički odbijam naučno dokazanu teoriju da automatski postajem bolji stručnjak ako pljunem na nečiji rad. Više sam pobornik (što je, priznajem, jako neozbiljno od mene) da probam nešto naučiti svaki dan kako bih postao bolji. Možda i od nekoga tko stvari radi drukčije, pa čak i čita knjige, one prave, a ne one e-book tiskovine koje nemaju mirisa ni dušu.
Malo karikiram, ali dajem si za pravo da stvari postavljam na taj način, kako ja to želim. Osobno mislim da su sve moje ozljede koje trenutno kao trener osjećam nakon svakog treninga rezultat „stručnog“ rada sa mnom većine mojih trenera koji nisu bili educirani za taj rad. Da, znali su da golman mora biti lud (što god to značilo u današnjem „normalnom“ okruženju u kojem naša djeca odrastaju), znali su da „mora ići glavom na kopačku“ i znali su da je trening dobar ako izađem četveronoške ili eventualno povratim nakon vježbe (tada je to vrh).
Tako je bilo tada i ne mislim da se tada moglo drukčije, ali iskreno se nadam da nas, trenere golmana, nije zaobišla evolucija, da možemo napredovati i da to nije loše već da je čak i poželjno (opet moje „nenormalno“ shvaćanje naše uloge, ali to je samo moj problem).
Čemu onda izjava s početka priče. Nebitno je pritom što ja s malim nisam radio godinu dana, ili što mi je novac potpuno sporedna stvar u cijeloj toj priči (opet moje „nenormalno“ ponašanje), a motiv mi je upravo taj da se moji golmani za 20-30 godina ne osjećaju kao ja sada nakon svakog treninga i da oni, a i njihovi roditelji dobiju nepristrani savjet osobe koja se razumije u materiju.
Ne tvrdim čak niti da je način na koji radimo mi u školi najbolji, niti sam to ikada govorio roditeljima. Nisam nikada komentirao niti rad drugih trenera i bavim se isključivo pojašnjavanjem svojeg. Već sam nekoliko puta izjavio i iza toga stojim. Poštapalica „ovo je moj golman“ me ne zanima. Mišljenja sam da svakom golmanu mogu kao trener dati nešto korisno, kao i drugi treneri.
Ono što sigurno znam je to da nudim i tražim uvažavanje, da imam svoje metode rada, ciljeve koje pokušavam ostvariti i da sam otvoren za svaku vrstu dijaloga kao svaki bivši golman koji je bio lud, išao glavom na kopačku i izlazio četveronoške iz blata i pijeska.
Golmani su zakon!
Piše: Goran Vujica
