Piše: Goran Vujica
Jeste li ikada slagali puzzle? Mnogo malih neprepoznatljivih komadića razbacanih po stolu u dnevnom boravku, a najteže je započeti, naći prva dva koji se uklapaju.
Kraj je sezone u svim sportovima i slažu se posljednji komadići, analizira se rezultat postignutog i uspoređuje se s onim što smo očekivali. Puzzle su spremne da ih pogledamo kao širu sliku i usporedimo je sa slikom koju smo zamislili u glavama prije početka.
Uvijek je sport lakše promatrati navijačkim očima. Vizualizirate vaša očekivanja i usporedite ih s finalnim rezultatom na kraju sezone. Tijekom sezone bavite se isključivo prezentacijom vaših ekipa na utakmicama, emocije su tada na maksimumu, a polako hlape u prva 2-3 dana nakon utakmice kroz filter komentara na društvenim mrežama.
Nakon toga, opet iznova, iz kola u kolo.
Mi, treneri koji smo direktno uključeni u svaki posloženi komadić puzzla tijekom sezone znamo koliko je teško pronaći onaj pravi komadić, uklopiti ga u cjelinu i pronaći onaj sljedeći.
I mi imamo neka očekivanja prije sezone. Obično moramo upotrijebiti svo svoje znanje, iskustvo i kreativnost, trošeći se fizički i emocionalno do krajnjih granica znajući da nama greške nisu dozvoljene, a da nema garancije da ćemo biti zadovoljni krajnjim rezultatom.
Čak i onda kada jesmo zadovoljni, naći će se navijač, novinar, čelnik kluba, “gost u studiju”, koji će zanemariti ono objektivno i udariti nam svoj “subjektivni kopun” u dupe.
U sportu su uobičajene situacije gdje su očekivanja “okoline” veća od realnih mogućnosti ekipe i uvriježeno je mišljenje da “okolina” više želi pobjedu od igrača i trenera na terenu. Smiješno.
Sve te distrakcije samo otežavaju posao treneru, razbacuju puzzle koje on ponovno mora stavljati na mjesto, a ne može utjecati na uzrok.
Okolina nikako da shvati da su treneri i igrači ljudi. Oni čuju sve što se govori na tribinama, u hodnicima, za šankovima. Oni čitaju novine, komentare na “fejzbuku” i vide što se događa oko njih što znatno otežava posao trenerima i u određenom postotku umanjuje izvedbu igrača. Nekome to smeta više, a nekome manje. Ali svakom smeta – vjerujte mi.
Veoma bitna skupina “razbacivača puzzli” su definitivno suci. Svojim izvedbama znaju pokopati ambicije klubova, trenera i igrača, razbacujući puzzle po cijelom dnevnom boravku.
Posljedice takvih izvedbi po njih su većinom zanemarive osim u iznimnim slučajevima kada to zasmeta najmoćnijim ljudima sporta u kojem dijele pravdu, unatoč pasivnosti raznih saveza.
Cilj ove kolumne nije prozivanje nekoga, već naglasiti koliko je teško stvoriti nešto gledljivo, puno dinamike, lijepih poteza i kreativne izvedbe, u čemu će publika uživati i gledati sportske priredbe obješene čeljusti s onim sjajem u očima.
Već sam negdje napisao da sport bez stvarnih emocija ne vrijedi ništa.
Dopustite nam stoga da ih proizvedemo. Školovat ćemo se, učiti i potrošiti malo bogatstvo iz vlastitog kućnog “buđeta” na edukacije kako bismo bili bolji, zanemarit ćemo prijateljska okupljanja i potrebe vlastitih obitelji, kasnit ćemo na predstave naše djece i njihove rođendane, lagat ćemo poslodavcima (jer ne možemo svi biti profesionalci da od sporta živimo), kupovat ćemo opremu, rješavat ćemo probleme naših igrača iako nemamo veze s njima, radit ćemo što god treba kako bi za vrijeme utakmice emocija bila prisutna i da svi uživamo sportu kojeg volimo i živimo.
Zamolio bih sve gore navedene nakon još jedne sezone u kojoj sam odrađivao 15-ak aktivnosti na terenima tjedno: Probajte nas sve barem malo uvažavati i pokušajte nam ne razbacivati puzzle. Nije u redu!
