PIŠE: Goran Vujica
Futsal Pula je potpuno izdominirala aktualnog prvaka i trenutno vodeću ekipu 1.HMNL, Olmissum iz Omiša te tako učvrstila svoje drugo mjesto na tablici sa samo bodom zaostatka za prvakom.
Takav rasplet omogućio im je da potpuno zasluženo uživaju u izborenom statusu na hrvatskoj futsal sceni. Njihov moto “sanjamo” kojim su krenuli u borbu za bodove u premijernoj sezoni najelitnijeg razreda hrvatskog futsala, polako, ali sigurno se ostvaruje.
Iako mali dio te priče, kao trener vratara, uživam u svakom treningu i utakmici, svakom razgovoru s Valterom ili Despom i svakoj emotivnoj reakciji Gorana Mihovilovića.
To je sport. Takvog ga poznajem i volim. Za takav sport vrijedi platiti ulaznicu i uživati u svakom trenutku. Kada ostaviš srce na terenu i poraz možeš doživjeti kao nagradu jer te motivira da pokušaš biti još bolji.
Cijela dvorana je jučer disala kao jedno, a podrška s tribina je bila spontana, zaslužena i izvrsna. Ostaje žal što jučerašnju utakmicu nije pratilo više gledatelja. Naši dečki to zaslužuju. Da, dobro ste pročitali, naši dečki.
Borimo se za prvaka s ekipom koju čine pulski dečki iz kvarta uz nekoliko igrača “sa strane” koji ostavljaju dušu na terenu za pulske boje. Svi oni se mogu svrstati svojim pristupom u frazu “naši dečki” i njih vrijedi pogledati, tražiti njihov dres nakon utakmice i zapjevati s njima “Noći istarske”.
Sve je to ostvareno u kratkom razdoblju, čistim entuzijazmom i u uvjetima koji su daleko od idealnih. Sam sebi ponekad budem smiješan kada zjevnem na treningu u 22:00, u vrijeme kada većina moje generacije pegla kauče u dnevnim boravcima odrađujući “neptajm” prije odlaska na spavanje.
U Puli je oduvijek manjkalo sportskih dvorana, nije to neka novost, ali to ne znači da bi trebali biti ravnodušni i pomiriti se s time. Ne tako davno, imali smo tri gradske lige u malom nogometu koje su se igrale u Domu Mate Parlov. Danas to izgleda utopijski.
Da u gradu imamo još dvije sportske dvorane mislim da bi bilo malo koliko sportskih kolektiva imamo i ne mogu se pomiriti s tvrdnjom da je to bilo neizvedivo u proteklih 30-40 godina. Naročito od ulaska u EU gdje za sportske projekte u zajednici uvijek ima novca koji se može povući.
Ne mogu niti zamisliti što bi se sve moglo postići u pulskim dvoranskim sportovima da oni imaju bolje uvjete za rad.
Ali, pustimo sada te nebitne teme.
Futsal Pula je napravila ogroman iskorak u svom razvoju unatoč lošijim uvjetima za rad. Znači, ili ja “trkeljam” gluposti o uvjetima za treniranje ili su ti dečki vanserijski entuzijasti i ”inatljivi” zaljubljenici u futsal vođeni ljudima koji znaju što rade?.
Vrijeme će pokazati.
Svima nama preostaje samo da i dalje SANJAMO.














