Nedavno sam čitao raspravu na “fejzbuku” koja se odnosila na nas trenere vratara kojima još uvijek nije priznat status sastavnog dijela i punopravnog člana stožera u našoj prvoj ligi od strane HNS-a.

Iskusan trener vratara potaknuo je temu svojim statusom, a ono što me “ubolo u oko” je jedan post kojim se pisac čudio što ćemo mi uopće u stožeru, koja je naša uloga?

Zatim mi je došla do uha konstatacija člana uprave jednog niželigaša da njima ne treba trener vratara. Zar da onda imaju posebno trenera za vezne ili obrambene igrače?

Upravo ovo zadnje razmišljanje je uzrok stanja vratara koje zatičem na razvojnim kampovima koje održavam već godinama jer djeca ne dobivaju prave informacije, nemaju pravu obuku, a od njih se unatoč tome puno očekuje.

Gledao sam  utakmicu prošle sezone (U13 ili U15, nisam siguran) u kojoj je vratar dobio gol koji nije trebao, a trener na klupi po njemu “sasuo paljbu” i počeo navlačiti rezervnog IGRAČA s klupe, dajući mu vratarski dres kako bi zamijenio vratara.

Stvarno??? Nisam mogao vjerovati. Gledam trenera, gledam malog na golu, gledam roditelje na tribinama, gledam onog igrača s klupe koji se bori s trenerom i ne želi ući kao vratar. Razmišljam (to mi je mana, znam), što bi sada rekao prof. Zulić na ovu situaciju?

Godinama sam u ovome i nema sezone koja je trebala biti započeta, a da nisam dobio nekoliko poziva od trenera ili ljudi iz klubova koji su tražili vratare za njihove ekipe.

Svaku sezonu kontaktiraju me klubovi za rad s vratarima, ali ljudi nikako da shvate da svaki ozbiljan trener ne može raditi s vratarima od 9-18 godina na istom treningu.

Ljudima u klubovima je računica jasna, imamo četiri vratara, to je jedan trening tjedno sa svima zajedno, roditelje smo ugasili, članarine kapaju, trošak minimalan. U biti, na trošku uvijek i zapne u pregovorima. Ja ne želim gubiti vrijeme na jedan trening jer time ne dobivamo ništa, a klubovi nas ne žele tretirati kao stručnog trenera i samim time nas tako i nagraditi.

Ne ide to tako dečki! I svi to znate. Svaku vam se sezonu iznova potvrđuje, ali ne želite nam dati na važnosti jer mi za vas nismo treneri već zadnja rupa na svirali (nekada pomislim da smo mi, u biti, onaj tuljac “iza” zadnje rupe).

Mi smo za vas nestručni “šutači” lopti vašim golmanima, bili smo vam nebitni dok smo zajedno igrali, a nebitni smo vam i sada. I naravno, bili smo krivi i onda, a i sada za poraze.

U klubovima gdje to nije tako, gdje je rad s vratarima smislen, rezultati su vidljivi i ogromna je razlika u prezentaciji na terenu cijele ekipe.

To nam nitko ne može osporiti, pa čak niti ovi kojima nije jasno što ćemo mi u stožeru, a ni oni koji ne žele trošiti novce na trenere vratara, već taj trošak prebacuju na roditelje koji ne žele gledati kako im trener sina želi zamijeniti igračem s klupe.

Odavno sam prestao reagirati na komentare koji bi se doticali mog rada, mojih projekata, moje stručnosti. Znam koliko vrijedim i koliko ulažem svog vremena i novca kako bih bio bolji, a to mi ne može osporiti anonimni dripac iza tipkovnice.

Svaku kunu koju sam potrošio na edukaciju značio je kunu manje mojoj obitelji, a svaki sat proveden na terenu s vašom djecom, značio je sat manje proveden s mojom obitelji i mojom djecom.

To dečki nema cijenu, to mi nitko ne može vratiti, a to niti ne tražim.

Sve to mi ipak daje za pravo da svoja mišljenja izgovaram javno, da argumentirano raspravljam sa svakim koji to želi, da se ne raspravljam po “fejsbuku” s budalama i anonimnim frustriranim provokatorima i da od svakog tko me angažira tražim uvažavanje.

Zašto još nismo u zapisnicima kao treneri i dio stožera?

Zato što nas ipak ne uvažavaju, koliko god tvrdili suprotno.