Home IstraSport Meta na leđima META NA LEĐIMA | Moj prijedlog je da se ponude C licence...

META NA LEĐIMA | Moj prijedlog je da se ponude C licence svim roditeljima koji su pogledali više od 50 utakmica

Po svemu sudeći, barem ovdje kod nas u Istri, nemamo dovoljno sudaca. Možda je to jedan od razloga zašto se prošle godine donijela, po meni, jedna odlična odluka da utakmice najmlađih natjecatelja ne sude suci nego treneri momčadi.

Pogledam jako puno utakmica tijekom godine tako da sam mogao usporediti stanje prije i poslije te odluke. Prije svega mislim na ponašanje trenera i roditelja. Znam, tablice su se ažurno vodile od strane i jednih i drugih, ali na tribinama je bilo primjetno uljudnije ponašanje, a treneri su bili primjetno normalniji. Mislim da su djeca, pritom, definitivno više uživala na utakmicama.

Odlična odluka, a vjerovao sam da je potekla od struke koja je bila motivirana kroničnim nedostatkom sudaca (možda griješim). Sada mi je zapeo za oko prijedlog stručnog tijela našeg saveza kako bi se utakmice mogle odigravati i bez trenera ako isti ne dođe, a ne kao do sada da bi ga trebao zamijeniti drugi trener u klubu.

Moj prijedlog je da se ponude C licence svim roditeljima koji su pogledali više od 50 utakmica i barem 200 treninga svoje djece, svim zaljubljenicima u sport (ne samo nogomet, već općenito) koji kupuju redovito Sportske novosti i čitaju samo sportske rubrike u dnevnim novinama (kao dokaz trebaju imati tri svjedoka), svim ljudima koji su u osnovnoj školi imali odličan iz tjelesnog i svima onima koji imaju ispunjen barem jedan album sličica igrača reprezentacija s jednog od prvenstava. Može i album Životinjskog carstva, ali ako mu je profilna slika na Facebooku grb nekog nogometnog kluba.

Ljudi moji, da nema stručnih entuzijasta koji rade po klubovima s djecom, kolektivni sport bi se odavno raspao, ugasio.

Ova crkavica koju ti ljudi (treneri, da se razumijemo) na neki način dobivaju od klubova da bi skupljali djecu po “komšiluku”, razvozili ih na treninge i s treninga, vozili ih na utakmice dok im amortizeri na osobnom automobilu vrište, trpjeli poruke ambicioznih roditelja i omalovažavanje njihove stručnosti i rada, trpjeli lokalne “baje” koje glume velike predsjednike klubova, a maksimalni domet im je “okrenut turu” sponzorskih ćevapa i naravno ono najbitnije, istrpjeti opravdane prigovore svojih supružnika uz ono standardno “nikada nisi doma”, nije vrijedna toga.

Već sam prije pisao što jedan trener mora proći da bi uopće dobio prvu licencu, a o napredovanju u struci da ne govorim. Da – struci, jer ovako ispada da smo mi samo teret, smetnja, “nešto što moramo kao klub imati”, “nešto o čemu savezi moraju raspravljati”, “nešto,netko, svatko”…

Jedan od moja dva najbitnija projekta u životu (onaj mlađi) prijavio se za UEFA C licencu jer već radi kao asistent u školi nogometa, stalno je uz mene kao igrač i trener i vidi da to ima smisla.

Pitanje je dana (mislim da je već došlo) kada će takvi mladi igrači prestati tako razmišljati jer će znati da će i bez licence moći raditi u nekom klubu koji će ih pokrivati na bilo koji od već provjerenih načina. Ovako bi im netko samo legalizirao jedan od načina na koji funkcioniraju godinama.

I sada gledam kako po klubovima rade ljudi koji se nazivaju trenerima, a ne posjeduju nikakvu licencu. Većina ih se ni na koji način niti ne pokušava educirati, pa se onda može vidjeti kako klinac od 6 godina sunožno preskače prepone u visini njegovih koljena, kako klinci od 8 godina uvježbavaju akciju iz kornera i slične budalaštine, ali zato niti jedan ne zna kako pravilno trčati ili disati u najmanju ruku.

Manjak sudaca postoji jer ih je netko obezvrijedio, na sve načine, i naravno da je onda selekcija nikakva i suci postaju gotovo svi koji to požele biti. Kod nogometnih trenera to još nije slučaj, ali idemo prema tome dok god se prešutno odobrava da u klubovima rade ljudi bez licenci i bez temeljnog trenerskog znanja.

Da se razumijemo, dugogodišnje ‘šutanje’ lopte ne daje Vam trenersko znanje, a po najnovijim istraživanjima niti “legende kluba” ne postaju stručni treneri nakon što okače kopačke o klin.

Dok se ne promijene statusi svih ljudi oko sporta i jasno definiraju kriteriji bez “rupa” koje se ciljano ostavljaju zbog nekoga i dok se ne olakša financijsko funkcioniranje klubova sve ovo će nam se vratiti kao bumerang. Onog trenutka, kada posljednji entuzijast kaže “ma što meni ovo treba”, gospodo, ugasite svjetlo, kupite dvije litre ožujskog i svi se nađemo u Titovom parku u Puli s našom omladinom.

Preostaje Vam samo da odaberete koja Vam se muzika najviše sviđa, da sjednete na kamenu klupicu, dobro potegnete i kažete sami sebi “I ovo smo s*ebali!”.

Piše: Goran Vujica