Home IstraSport Meta na leđima META NA LEĐIMA | Naše utakmice je pratilo jako malo roditelja i...

META NA LEĐIMA | Naše utakmice je pratilo jako malo roditelja i nije bilo ovakvog ‘presinga’ kao danas…

Bilo je to negdje u drugoj polovici 80-ih kada smo s tadašnjim NK“Cement“ krenuli vlakom iz Pule u Staru Pazovu na turnir. Da, da, vlakom.

Od „gađeta“ smo imali 2-3 radija i jedan walkman. Ne sjećam se koliko je put trajao, ali mi smo uživali u staromodnom druženju uz dječju živost s mjerom, pod budnim okom sveprisutnog Steve Dabića.

Smještaj je bio s 5 zvjezdica, po kućama od igrača domaćina. Domaća klopa, radišni i gostoljubivi ljudi i nije nam nedostajalo ničeg. Kasnije smo ih mi ugostili na našem turniru i tako uzvratili gostoprimstvo. Roditeljima smo se javili razglednicom. Wow!

Koliko god današnja djeca misle da uživaju na putovanjima uz „smartfone i plejstejšne“, nikada neće shvatiti što smo mi imali i koliko nam je bilo bolje i koliko smo bili sretniji. Naše utakmice je pratilo jako malo roditelja i nije bilo ovakvog „presinga“ kao danas kada se prati svaki trening, utakmica je obavezna, a turnir je bonus.

Dječji turniri su danas, u većini slučajeva, biznis. Ima ih bezbroj, a cilj je skupiti što više djece i što više roditelja zbog bookinga. Organizatorima je bitan booking, a prvoligaškim klubovima scouting. Zbog velikog broja ekipa i kroničnog manjka terena za igru, utakmice su obično skraćene ovisno o turnirskim propozicijama koje se razlikuju od turnira do turnira.

Na turnirima kvaliteta rada s djecom dolazi do izražaja, ali nije presudna za pobjedu  upravo zbog kraćeg trajanja utakmica, upitne kvalitete terena i nedovoljno dobrog suđenja.

Današnje generacije roditelja, navikle su se na takvu rutinu iako troškovi znaju biti osjetni. Godišnje njihovi puleni odigraju 15-ak turnira (vjerojatno i više),  a njima turniri prođu u druženju i navijanju. Tako se planiraju godišnji odmori i slobodni dani, tiskaju se identične majice, a obično sve prođe kao jedan odličan izlet s društvom s kojim dijelite iste interese.

Ono što uvijek nekako promakne organizatorima je činjenica da ne možeš kontrolirati toliku masu ljudi i da gledatelj s 10 piva u sebi, cjelodnevno izložen suncu, ne može objektivno gledati utakmice svog pulena.

Dešavaju se tako na svakom turniru nemile scene vrijeđanja suca, organizatora, protivničkog trenera i djece, roditelja protivničke ekipe, pa čak i fizičkih sukoba, a takvo ponašanje onda znaju poprimiti i djeca (jer ipak su to njihovi uzori).

Znam da amaterski klubovi takvim turnirima upotpunjuju svoj financijski saldo i ima stvarno lijepih turnira gdje se organizatori potrude da od toga naprave praznik sporta i druženja. Takvi turniri su dobitak za svakoga, ali na žalost sve ih je manje, a turnira je po mom mišljenju ipak previše.

Organizacija jednog velikog turnira je strahovito zahtjevan posao, a čim organizator precijeni svoje mogućnosti, a počne sa štednjom „kako bi mu više ostalo“, nastaju problemi koji rezultiraju stvarima o kojima čitamo na portalima nakon turnira.

Nikoga koji je duže u ovome ne mogu iznenaditi takva iščašena ponašanja, jer davno je to bilo kada su se turniri igrali zbog druženja i sportskog nadmetanja djece, u kojima sva djeca participiraju i u kojima je svako dijete bitno.

Danas se motivi odlaska na turnir ne mogu usporediti s onim motivima iz vlaka za Staru Pazovu s početka priče.

Nakon turnira, pamtim osmjehe roditelja koji su nas tada dočekali na stanici u Puli, sretni što smo svi živi i zdravi. Nitko me tada nije pitao koje smo mjesto osvojili, već kako nam je bilo i jesmo li uživali.

Neprocjenjivo.