Piše: Goran Vujica
Šta ima kod tebe, kako si?
U niskom startu!
Tako se osjećam već neko vrijeme od čega me hvataju grčevi u području biceps femorisa, a leđa su mi pognuta od iščekivanja da krenem naprijed. Upoznao sam mnogo „ljudi“ u životu koji nemaju problema sa savijanjem kralježnice da bi postigli nešto za svoj boljitak, ali ovo nije takav osjećaj.
Sjećate se one vožnje neponovljive Janice Kostelić sa samo jednim štapom i bez jedne rukavice? Ovo je osjećaj vožnje bez oba štapa, bez kacige i naočala. Bespomoćan si, a tako bi htio naprijed. Znaš da nešto nije u redu, ali ne možeš učiniti ništa da bi to promijenio. Možeš čekati i nadati se najboljem.
Glup osjećaj.
Da, vidim da neki treneri rade po livadama i nemam ništa protiv toga. Neki se skrivaju, neki podlegnu pritiscima roditelja, neki sve rade iz nekog bunta.
I ja imam svakodnevne pozive od roditelja kojima vjerujem, ali uporno odbijam započeti s treninzima. Nešto me jednostavno sprječava.
Trenutno sam u završnim fazama pripreme kampa kojeg sam odgodio dva i pol mjeseca zbog ove situacije i nisam opet siguran hoću li ga moći odraditi.
Organizacija zahtjeva dosta napora, koordinacije, predviđanja stvari i, naravno, troškova. Trener danas mora paziti da se ne bi izložio tužbama zbog GDPR-a, te prenapuhane izmišljotine dok nas na webu svi skeniraju i znaju sve naše podatke i navike.
Svi polaznici na naše kampove dolaze uz potpisanu suglasnost svojih roditelja, osigurani su od ozljeda, dobro opremljeni, stručno vođeni, a do sada nisam ozlijedio niti jednog golmana i igrača kojeg sam trenirao što mi daje za pravo da kažem sam sebi „Znam što radim“.
Koliko god ste prihvaćeni u sredini u kojoj djelujete, uvjeren sam, kada bi došlo do širenja ove bolesti na našim treninzima u ovom zbunjujućem vremenu, ne bi tek tako netko prešao preko toga.
Možete se slagati sa mnom ili ne, ali treneri bi trebali biti svjesni da se upuštaju u nešto gdje je mogućnost tužbi ili drugih sankcija itekako moguća jer svatko je osjetljiv na svoje dijete, a sujetni ljudi na svoje odluke koje netko ne poštuje.
Ne krivim nas, već onoga koji nas je doveo u tu situaciju da se skrivamo ili čekamo u niskom startu dok netko ne upali zeleno svjetlo. Hoće li to biti 01.02.? „Taf kveščn!“
S druge pak strane, danas počinje prvenstvo 1. HNL, a mi se skrivamo po livadama od pogleda znatiželjnika jer nam brane da radimo isto što i oni. Nema jasnih pokazatelja zašto ne bi trebali trenirati na otvorenom gdje na treningu imamo 2-3 golmana na 3000 m2 (barem ja, jer nismo svi te sreće).
Trebamo biti svjesni jedne stvari. Dogodi li se nešto dok mi treniramo djecu, a netko nam to brani, „razvalit“ će nas i stajati će u redu da bi nas šutnuli dok smo na podu. Kao odgovor onima kojima nije jasno zašto, to je razlog zašto ne treniram svoje golmane još uvijek što ne znači da neću početi kada mi dosadi skijati bez rukavica, ali morati ću biti spreman i na „cipelarku“.
Se la vie!
