PIŠE: Goran Vujica
U zadnje vrijeme mi se često ova rečenica vrti po moždanom korteksu. Koliko god se trudio, prevrtao po mislima sve pluseve i minuse, nisam baš uvjeren koja strana pobjeđuje.
Treneri u profesionalnom sportu imaju sigurno i financijski motiv, ali mi u amaterizmu ili polu profesionalizmu ipak radimo za malo tanje fete torte, a torta je ponekad stvarno ogavnog okusa.
Nedavno sam pročitao izjavu jednog političara kojem su savjetovali da ne gubi vrijeme s poboljšanjem infrastrukture (struja, voda, kanalizacija…), jer te stvari nisu vidljive ljudima i da će tako izgubiti sljedeće izbore.
Savjetovali su mu da se bavi trivijalnim stvarima, neka krpa rupe na prometnicama, farba klupice, popravlja šahtove, okreće volove na ražnju… Većina glasačkog tijela navodno „puši“ te stvari.
Teško je nekome dokazati svoju stručnost ako tu osobu tvoja stručnost uopće ne zanima ili ne zna kako bi je procijenio. Iako zna sve o sportu kojim se baviš i ekipi koju treniraš, nekako mu promiče da su potezi koje vučeš i stvari koje radiš, dobre. Dokazano je (navodno postoje ozbiljna znanstvena istraživanja) da su najbolji treneri oni s bezbroj šarenih kapica i pomagala svih vrsta na terenu za trening, a na utakmicama skaču, gestikuliraju, mašu rukama i čupaju kosu padajući na koljena.
Nakon „tekme“, obično počaste ekipu za šankom. Takvi su vrh.
Forma je uvijek vidljivija od sadržaja, jer da bi čovjek znao prepoznati kvalitetu sadržaja ipak mora nešto znati o tome, dok je za formu dovoljno zadivljeno gledati i ne poznavati materiju.
S vremenom shvatiš da sadržaj nikoga u stvari niti ne zanima, i sada je samo pitanje hoćeš li nastaviti dalje po svom ili ćeš biti pozer i prikloniti se poklonicima teorije površnog rada, prihvatljive forme i dodvoravanja, a sve s ciljem da lova redovito kapa.
Svakako će vrhnje tvoje posvećenosti i stručnosti pobrati nekakav lokalni „menadžerčić“ koji će znati prodati priču i koji će biti rado viđen gost na obiteljskim druženjima tvog pulena u kojeg si utkao sve svoje znanje, a bit ćeš nagrađen mrvicama (ako ih dobiješ, naravno).
Čemu onda sve to?
Imam neko nepisano pravilo da ne raspravljam o treniranju s nekim tko nije trener, a trenere razvrstavam na one stručne sklone učenju i na pozere. Možda je moja prosudba o nečijoj kvaliteti subjektivna, ali kvalitetan rad uvijek izađe na vidjelo i nije ga teško procijeniti ako nešto znaš o tome.
Ono što je konstanta u našem trenerskom svijetu jesu ljudi koji nas okružuju, a koji će nas iz nekog razloga omalovažavati i osporavati našu stručnost iako sami neće znati složiti jedan smisleni trening iz mikrociklusa.
Sezona završava i slažu se križaljke za sljedeću. Treneri odlaze i dolaze.
Rasprave se sele sa šankova na društvene mreže, a ja se pitam hoće li bilo tko od „stručnjaka“ krenuti na teren, kako bismo mi „budale“ napokon mogli vidjeti svu raskoš njihovog talenta koja se krije u nekom režnju njihovog moždanog korteksa.
