PIŠE: Goran Vujica
Adolescencija se opisuje kao razdoblje života u kojem proživljavamo nepovratni prijelaz između djetinjstva u odraslost. Predadolescencija započinje već od desete godine života, a adolescenciju karakteriziraju velike fizičke i psihičke promjene koje uzrokuju promjene u raspoloženju, a dokazano je da djeca u toj dobi djeluju više emocionalno nego intelektualno.
Svi smo bili u pubertetu. Znam da pojedini političari koji odlučuju o našim sudbinama demantiraju stručnjake i ulaze u pubertet negdje u kasnim 40-ima, ali nismo svi isti.
Danas sam pročitao vijest kako je napokon završila saga oko onog maleckog, sakupljača lopti, koji se radovao nakon što je Hajduk zabio gol „njegovoj“ Rijeci na Rujevici.
Malecki je po svemu sudeći prešao u Hajduk i preselio se sa svojim roditeljima iz Rijeke u Split. Velika je to vijest, pogotovo za navijački svijet. Odličan je i „tajming“ obzirom na jučerašnji trijumf Hajduka nad Dinamo nasred Maksimira.
Takve priče o ostvarenju dječačkog sna se jako dobro prodaju i mediji su iskoristili maksimalno taj „povijesni“ trenutak. Nikako ne mislim da je ovo zadnji članak koji ću pročitati o tom događaju i veselim se svakom budućem.
Netrpeljivost između pojedinih naših klubova je stvarno ogromna. Neću to nazivati mržnjom jer jednostavno ne volim tu riječ i nisam tako odgajan, ali dovoljno je pročitati komentare na mrežama ili poslušati skandiranje na utakmicama.
Ne mogu to razumjeti koliko god se trudio. Na tako malom prostoru toliko podjela i mržnje koja se prenosi s koljena na koljeno.
Moja reakcija na taj „nemili“ događaj malog sakupljača lopti je bio smijeh. Bilo je očigledno da se radi o klincu i meni je to bilo simpatično. Nisam navijač Rijeke ili Hajduka, pa možda ne mogu lucidno i trezveno procijeniti stvarnu težinu situacije i tu se odmah ispričavam svima kojima je to ipak bilo stresno.
Odmah su se svi digli na noge. Mediji su taj događaj prenaglasili previše puta, javili su se navijači govoreći da je to neoprostivo. Drugi navijački tabor je stao u obranu malog i dalje se sve odvijalo po nekakvom uobičajenom scenariju.
Rezultat je taj da se mali iz nekih razloga morao preseliti u drugi grad u najosjetljivijem razdoblju svog života. Fizički i emocionalno se tek počeo razvijati, a pitanje je hoće li njegov nogometni razvoj nakon svih promjena (fizičkih, psihičkih i emocionalnih) koje u pubertetu čekaju svako DIJETE, biti dovoljan za kvalitetu koju traži Hajduk.
Što ako se to DIJETE ne bude razvijalo nogometno za Hajduk u sljedećim godinama? Hoće li razočarati sebe, svoje roditelje, klub…?
Nije mi jasno da u djetetovoj okolini nije postojao netko tko će reći: „ Čekajte ljudi, stanimo na loptu, pa mali ima 11-12 godina, daj da od toga napravimo pozitivnu priču koja spaja naša dva kluba, ovo možemo iskoristiti da barem malo smanjimo podjele….“
Zar se nisu mogli naći čelnici Rijeke i Hajduka, predstavnici navijača s malim i njegovim roditeljima na nekoj klopi uz par „boteljki“. Da se razmijene dresovi s potpisima igrača, da svi malog tapšaju po glavi uz osmjehe i govore mu da je u redu biti dijete i imati emocije, a da smo svi tu jer volimo nogomet i sve što on predstavlja i donosi u naše živote.
Ali ne.
Još jedna podjela, još jedna „pobjeda“ nekoga nad nekim drugim, još jedno etiketiranje (kao da ih nemamo dovoljno), a ja nikako da shvatim zbog čega.
Malome želim da živi svoje snove i iskreno mu želim da kroz ovaj stresan period svog odrastanja prođe sa što manje ožiljaka koje ćemo mu ostaviti mi odrasli.
Za odrasle u cijeloj ovoj priči nemam što reći i želim im da što prije izađu iz puberteta u kojem su zaglavili.
