Teško je ići naprijed ako nemaš viziju. Također, teško je imati viziju ako se ne želiš mijenjati ili mijenjati način razmišljanja i prihvatiti činjenicu da možda nešto radiš pogrešno ili nedovoljno dobro.
U nekoliko navrata kod nekih rasprava sa kolegama trenerima, prijateljima, sportašima, često sam u njihovim reakcijama vidio da me ne shvaćaju ozbiljno kada govorim o planiranju unaprijed, barem u trajanju jednog olimpijskog ciklusa. Nekako se uvukla u našu svijest misao da nešto može nastati “preko noći”, da je potrebno samo odraditi treninge, pojačati marketing, poznavati prave ljude i automatski netko talentiran odskoči.
Nebitno je pritom napreduje li kasnije i ispunjava li svoj neosporni potencijal jer to nije naš problem. Mi smo “proizveli i prodali proizvod” i nije naša krivica što drugi ne znaju dalje. Ali, istina je, mislim, malo drugačija, a tiče se temelja na kojima smo gradili.
Kada radite sa djecom od 5, 6, 7 godina trenerski se “resetirate” na tvorničke postavke. Ako ste to izgubili, ponovno vidite zašto ste se počeli baviti trenerskim poslom. Naravno, pričam o trenerima koji nisu krenuli u tu avanturu kako bi pojačali kućni budžet jer “ipak je to lakše nego bauštela”. Mada, nisu svjesni koliko su u krivu.
Neću sada ulaziti u odgovornost roditelja prilikom izgradnje temelja jer mislim da nas ima svakakvih, ali da roditelji prečesto budu izmanipulirani od ljudi koji točno znaju što čine i iz kojih motiva za razliku od njih samih.
Djeca u tom njihovom svijetu pokušavaju uživati u sportu, natjecanju, druženju, ali obično se izgube u raznim zahtjevima okoline u kojoj se razvijaju. Nedavno, radeći sa grupom U-7 nisam uspio s njima odraditi ništa od planiranog. Cijeli “trening” je protekao u prekidanju izvođenja vježbi, ispravljanju, opomenama zbog ponašanja. U glavnom radilo se o svemu onome što ti “hrpa” malih, izuzetno živih ljudi može priuštiti kada odbija raditi nešto što im se tada ne radi. Znam da bih se poštedio puno govorancije da sam tada jednostavno dao igru na dva gola i stavio ruke u džepove.
Nitko mi to ne bi zamjerio, čak bi vjerojatno laknulo i roditeljima koji su promatrali trening. Ali koju poruku tada šaljemo? Sljedeći trening bili su fantastični. Sigurno su i roditelji odradili svoj dio posla kod kuće, ali sam se i ja preispitao. Možda im je trening bio nezanimljiv, možda sam predugo radio određenu vježbu, loše posložio grupe, nisam se dovoljno posvetio i sl.
Siguran sam da nikada nije problem u djeci, već u nama. Ako su nam motivi ispravni, a to je razvoj i odgoj djeteta, usađivanje ispravnih obrazaca ponašanja, ako odradimo mi svoj dio posla tada se mogu stvoriti preduvjeti da netko ispuni svoj potencijal. Ne samo u sportu već općenito u životu.
Pogrešni motivi su proizveli mnogo izgubljene djece, a kasnije izgubljenih ljudi i loših roditelja. Zašto se onda ta lančana reakcija s jasno vidljivim posljedicama stalno zanemaruje i ne pridaje joj se nikakva pažnja?
Svaki sociolog treba otići samo na par utakmica mlađih uzrasta u bilo kojem sportu i stati na tribinu među roditelje i paralelno s tim slušati trenera. Zatim treba promatrati sudionike utakmice (djecu) i gledati njihove reakcije. O tim odnosima mogu se pisati doktorati, a rezultati takvih odnosa mogu se pronaći u komentarima na svim društvenim mrežama.
Piše: Goran Vujica
