Jučer mi je dan počeo uobičajeno. Jutarnja kava, lagani trening sa klincima, malo kućanskih poslova (ali ne previše, da se ne šokiram), ručak, pa na utakmicu. Moj Veli Vrh dočekivao je Moelu na prekrasnom, sunčanom Tivoliju. Mi sa svim svojim problemima nekako guramo kroz prvenstvo i Moela, ekipa koja igra vjerojatno najljepši nogomet u 1.ŽNL.
Utakmica sa 8 golova, od kojih se ne bi posramile niti ekipe 2 ranga više. Na žalost poraženi smo i teško prizemljeni u našim ambicijama, ali sutra je novi dan sa novim izazovima i treba prvo prespavati ovo emotivno pražnjenje. Sutra je uvijek pametnije od danas.
Nakon te utakmice zajedno s ljubavi mog života pogledao sam utakmicu u Dvorani Mate Parlov gdje je Futsal Pula dočekivala Uspinjaču-Gimku u kvalifikacijskom susretu 1.HMNL. Nisam nikada pogledao bolju utakmicu malog nogometa u životu. Poraz bi svaku ekipu izbacio iz utrke za najviši rang natjecanja, ali srećom Futsal Pula je zasluženo pobijedila i još uvijek je u utrci s realnim šansama za plasman.
Želim im to kao sportaš jer to je, po meni, jedan od najozbiljnijih sportskih projekata u Puli u zadnjih par desetljeća i definitivno zaslužuju probati napraviti iskorak dalje. Ono što me je potaknulo na pisanje ove kolumne je, kako bi rekao jučer moj prijatelj Goran Mihovilović, EMOCIJA.
Jučer sam nebrojeno puta u toku dana doživio upravo tu emociju bez kojeg sport nema smisla. Da, na mom Tivoliju ona se kretala od zadovoljstva, ushićenja, straha pa do razočaranja, ali je postojala. Postojala je kod trenera i igrača, simpatizera, publike, slučajnih prolaznika i bila je stvarna, opipljiva.
U dvorani Mate Parlov svaki je gledatelj bio napet kao žica na violončelu Stjepana Hausera cijelu utakmicu. Rezime dana, totalno emotivno pražnjenje koje ti priušti sport u svom izvornom obliku ništa ne može nadomjestiti. Zadnjih par tjedana razgovarao sam s ljudima iz mog okruženja i uvijek dođemo na temu utakmica Lige prvaka.
Moj odgovor…ne znam, ne zanima me. To bi trebalo biti vrhunac neke sportske sezone, a ja to probam pogledati onako
ispod oka da vidim ima li tu nečega ali… NIŠTA!
Igraju oni, “ždribljaju”, vrište, padaju, plaču, pokazuju tetovaže, zabijaju golove, ali nema tu emocije. Neće se složiti sa mnom vjerojatno fanovi nekih klubova, ali ja koji sam sport proživljavao (i još uvijek proživljavam) samo na sportskom terenu i smatram da bez emocija sve ono što čovjek radi, ne vrijedi ništa i nije vrijedno moje pažnje i mog vremena.
Ovaj virus je barem poslužio da se “elitni” sport ogoli do gole kože. Da se vide velebna ali prazna zdanja, čuje komunikacija trenera i igrača i da pokaže nama “emotivcima” da bez svog tog “šušura” sve te zvijezde koje se kupaju u novcu i brišu guzice s našim mjesečnim primanjima, su u stvari samo malo bolji šutači lopti koji su dio cijele jedne umjetno stvorene priče kojoj je glavni cilj zarada, profit.
Tko voli nek izvoli. Ja jednostavno ne uživam u gledanju takvog nogometa. Pribijte me na križ svi vi koji spavate ispod posteljine svojeg voljenog kluba, to je vaše pravo. Još uvijek ću radije pogledati utakmicu na mom Tivoliju, dvorani Mate Parlov, Muntiću, Banjolama…
Preporučujem svakome da dođe pogledati utakmicu pionirki Istre 1961 koje nastupaju u ligi sa svojim muškim vršnjacima da vide što je to istinska ljubav za nogometom, da vide kako se ulazi u duel da bi se uzela lopta, a ne da se iznudi prekršaj, da vide kako se trpe udarci i prekršaji bez teatralnog vrištanja, kako se igra nogomet bez tog glumatanja koje je nametnuto našim klincima kroz ponašanje “najvećih” nogometnih zvijezda.
Nogomet i sport bez stvarnih emocija ne vrijedi ništa. NIŠTA!
