Sport se polako vraća na terene. Zapravo, sport u kojem se vrti neka lova se vraća na terene. Mi ostali smo još uvijek na čekanju. Puno je medijskih natpisa o profesionalnim sportašima, problemima koje imaju profesionalni klubovi, smanjivanju plaća, otkazima trenera, prodaji igrača i sl.
Na žalost svakodnevno vidim mnogo „malih-velikih“ ljudi koji zbog ove situacije otkazuju ili odgađaju svoje životne projekte (amaterske) koje su pokrenuli svojim entuzijazmom često se odričući svega samo da bi mogli djeci, sportašima, roditeljima, zajednici ponuditi pozitivne sportske priče.
Svi su oni potaknuti motivima koji imaju jako malo veze s novcem i zaradom, a podršku imaju samo od svoje okoline, obitelji, dok sa suprugama ne pričaju o tome zbog mira u kući jer troše svoje novce i vrijeme koje su mogli potrošiti na obitelj.
Osobno mi smeta ovakvo selektivno omalovažavanje amaterskog sporta. Nije mi namjera uopće pametovati treba li nešto ili ne. Vjerujem da struka donosi dobre i racionalne odluke o tome, ali novac koji „veliki“ gube ne može biti mjerilo otvaranja sportskih terena i dozvolu treninga.
Novac je uništio sport kao i sve ostale moralno-etičke vrijednosti koje bi jedna zdrava sredina trebala imati pa ne mogu gledati blagonaklono da opet novac određuje tko može, a tko ne smije.
Nitko me ne može uvjeriti da su uvjeti u kojima treniraju profesionalni sportaši idealni, a da slične uvjete za treninge ne mogu imati rekreativci i amateri. Želio bih biti jasan.
Novac koji netko gubi u sportu ne može biti razlog da se vrati na sportske terene jer sam uvjeren da smo svi mi amateri izgubili dovoljno novaca (u našim, skromnim mjerilima) obustavivši svoje projekte, svoje treninge i svoje cikluse, a ovisimo sami o sebi. Stoga je trebalo ili svima omogućiti treniranje ili obustaviti svima treninge do daljnjeg.
Uvijek se jedna interesna skupina (pritom ne mislim na profesionalne sportaše koji samo odrađuju posao na kojemu netko zarađuje puno veći novac) stavi ispred one manje utjecajne i moje je pravo da to nazovem licemjerstvom.
Djeca nam se bez nadzora okupljaju ispred zgrada jer ne mogu na igrališta, roditelji se polako vraćaju u rutinu na radnim mjestima pa i nemaju stvaran nadzor nad njima, vikendom ljudi masovno prolaze jedni pored drugih na raznim šetnicama i stanje je potpuno konfuzno.
Mnogo proturječnih izjava sam pročitao u medijima u ova dva mjeseca koje su potpuno zbunile ljude. Ispada da je normalno otići na “lungomare” i proći u tih 2-3 kilometra šetnice pored 1000 ljudi, a nije normalno izaći na svježe pokošeni travnjak i izigrati se s prijateljima. Osim ako si profesionalac. Onda možeš.
Od početka ove krize govorim djeci i roditeljima da budemo strpljivi, oprezni, odgovorni. Dijelim “heštegove” #ostani doma po društvenim mrežama, ali s druge strane vidim da su nas opet pregazili neki interesi i da je opet netko “jednakiji” jer je to nekome u interesu.
Pitam se, ima li to smisla?
Siguran sam da kao trener puno polažem u sigurnost svojih klinaca sa kojima radim i da sam dovoljno samosvjestan i educiran da mogu provesti određene programe zadovoljavajući sve kriterije koji su potrebni kao i velika većina mojih kolega amatera.
Ono što mi imamo je i pomoć roditelja djece s kojom radimo što nam daju snagu koju nema niti jedan profesionalni sportski klub, a to se ne može kupiti novcem i interesima. Svi mi se bavimo samo interesima djece sa kojom radimo. Ali koga to zanima?
Piše: Goran Vujica
