Ova kolumna se nametala sama po sebi. Jučer sam naravno bio na tribinama Aldo Drosine i svjedočio utakmici između Istre i Osijeka koja je završila 4:4.
Istra je izgledala većinu utakmice jako dobro. Volim nogomet gdje lopta s malo dodira i bez stihijskih napucavanja dolazi u zadnju trećinu, pogotovo ako imaš kvalitetu da tamo budeš opasan.
Bane i njegov stručni stožer s kojim dugo surađuje u omladinskom pogonu Istre, napravili su vrhunski posao i potaknuli unutar ekipe upravo ono što im je trebalo. Zajedništvo i energiju.
Čitao sam komentare podrške u tjednu prije utakmice, a ono što me iskreno obradovalo je atmosfera na tribini tijekom utakmice. Ljudi su bili razočarani kada smo bili u rezultatskom zaostatku, ali kao da su vjerovali da se to može okrenuti. Toliko pozitivne energije nisam dugo osjetio na tribinama Aldo Drosine.
Publika je vjerojatno bila svjesna da Bane pokušava odraditi ovu utakmicu najbolje što zna i može. Nisam čuo niti jedan povik s tribine prema treneru (povika bude uvijek, a bilo ih je konstantno i za vrijeme Garcie), a prema igračima ih je bilo zanemarivo malo iako smo činili pogreške koje su nas koštale golova.
Osjetila se ta energija i emocija koja je potrebna da nešto okreneš u svoju korist, a igrači su je sami projicirali s terena na tribine.
Bilo je dobro osjetiti toliko pozitive na stadionu, koja je neosporno potaknuta događanjima na terenu od strane glavnih aktera, trenera i igrača.
Kada je Istra zabila četvrti gol za poravnanje, u kadar mi je dospio jedan od brojnih stranaca na tribini, koji oduševljeno s rukama u zraku urla i proslavlja pogodak ekipe koju, vjerojatno, prvi puta gleda u životu, a tko zna hoće li opet. Nestvarno.
Ispod mene su sjedili Osječani s tri bučna klinca. Svi obučeni u boje njihovog kluba, a nitko se na njih nije obazirao neovisno o rezultatu. Čak su poslali klince od 5-7 godina da sami odu kupiti sokove na drugi kraj tribine jer su očito zaključili da im ne prijeti nikakva opasnost iako su bili u Osijekovim majicama.
Uglavnom. Uživao sam u utakmici i atmosferi.
Drago mi je zbog Baneta, Tihana i Mataje jer znam koliko su „unutra“ i ovo će im biti dodatna motivacija i pokazatelj čemu trebaju težiti u budućnosti.
Drago mi je i zbog „fejzbuk“ komentatora, anonimnih i onih s imenom i prezimenom, koji su ostali bez municije i želim im brz oporavak.
Drago mi je i zbog ove opipljive pozitive koja je potrebna da bi se nešto stvorilo i ostvarilo, a nadam se da će potrajati jer se ne može napredovati bez prave podrške i u destruktivnoj atmosferi.
Banetu preostaje nastaviti raditi, dokazivati se svakim treningom i čekati svoju priliku koja će možda jednog dana doći.
Ima sve potrebno. Znanje, volju za učenjem, pošten pristup prema radu i „hejtere“.
To znači da ipak nešto radi dobro, jer „hejteri“ uspjeh ne praštaju.
