Vodio sam nedavno razgovor s poznanikom koji ima osnovnoškolca. Mali trenira nogomet, s guštom ide na treninge, a on uživa pratiti njegove utakmice.

Ono što me je oduševilo je način na koji razmišlja, a na žalost,  takvo poimanje bavljenja sportom danas je rijetkost.

Sport doživljava isključivo kao izvanškolsku aktivnost svog djeteta, nužnu za njegov psiho-fizički razvoj.

Zadovoljan je trenerom.

Kaže, ima normalnu komunikaciju s djecom, a da s roditeljima ostvaruje samo onu najnužniju.

Rečenice koje su me ugodno iznenadile su: “Ne gnjavim ga previše s pitanjima, jer ipak čovjek poslije posla dolazi raditi s mojim djetetom, a vidi se da je tome posvećen. I to u svoje slobodno vrijeme.”

U jednoj kolumni sam se osvrnuo upravo na to. Svaki sat proveden na terenu s djecom u klubovima u kojima sam radio, značio je sat vremena manje s mojom djecom i obitelji.

Nakon 18 godina rada u klubovima i na pragu 50-te, počeo sam drukčije gledati na to svoje vrijeme utrošeno na terenima. Definitivno, ono je nepovratno, ali mislim da je dobro iskorišteno. Barem po djeci (sada ljudima) koje sam trenirao i srećem ih svakodnevno.

Može li netko stvarno ocijeniti vrijednost našeg vremena koje provedemo u klubovima u radu s djecom?

Misli li netko da je naše vrijeme ekvivalent onome što na neki način dobivamo od klubova?

Jesu li klubovi svjesni koliko su sretni ako u svom pogonu imaju bespoštedne entuzijaste koji za crkavicu rade s djecom jer misle da mogu pozitivno utjecati na njih, a ne liječiti neke svoje frustracije?

Jesu li roditelji svjesni da taj trener u svoje slobodno vrijeme radi s 15-20 klinaca i da mu je (ako je normalan) svaki klinac podjednako bitan?

Smatraju li roditelji da uplatom članarine klubu stječu imunitet za svako svoje “iščašeno” ponašanje kojeg je ponekad stvarno previše?

Znaju li da imaju mogućnost izbora, promjene ekipe, kluba ili sporta?

Razveseli me zato svaki ovakav pozitivan primjer, što bi trebalo biti nešto normalno i svakodnevno.

Znao sam čuti na tribinama puno pogrdnih izljeva roditelja, baka, djedova, rodbine na račun trenera ali i druge djece na terenu.

Najčešće bi to bilo kada klinac ne igra, kada ga trener izvadi iz igre ili poslije poraza nakon kojeg je trener miran i ne “reže vene”.

Nekako taj poraz uvijek izvuče vlastite životne istine iz ljudi, naročito onih koji se nikada nisu bavili sportom, a znaju sve o njemu.

U današnje vrijeme, normalno je da se otrovni komentari s tribina sele na društvene mreže, obično s lažnih profila. Ima i onih koji idu sa svog profila ravno “u glavu”, ali se barem ne skrivaju i ne glume sveznajuće anonimuse (ni to ne opravdavam, ali ih cijenim više od ovih “anonimnih”).

I sam imam vjernog “anonimnog” pratitelja ovih mojih umotvorina, koji mi nešto zamjera na osobnoj razini i u meni traži opravdanje za neke svoje neuspjehe. Nakon toga, uredno me pozdravi na Drosini, pa čak i sjedne za moj stol kod Benđe.

Ne razumijem.

Pula je mali grad i sve se zna, a ja čak imam i neka određena znanja koja sam stekao u dugogodišnjoj karijeri koja me čine teškim protivnikom (Liam Neeson za siromašne).

U ovim godinama, sa svime što sam prošao u životu, nemam problema reći da me anonimni egotriperi nerviraju, a da sam spreman na argumentiranu raspravu sa svima koji to žele.

Općenito ne volim licemjerje i lažnu etičnost i moralnost.

Dosta je toga u politici, izbacimo ga barem iz sporta. Prvo mi treneri pa onda svi ostali.

Stoga sam odlučio da je ovo posljednja, kolumna koju pišem na ovaj način. Bit će vjerojatno na mom profilu još koja moja reakcija na nešto što me isprovocira, ali tamo barem mogu kontrolirati “anonimce” (koje, btw blokiram redovito, a to bi trebali raditi i svi portali po mom mišljenju), jer ne želim da svoje frustracije anonimno liječe na meni, a u stvarnom životu (da, i on postoji izvan mreže) ne znaju sastaviti dvije rečenice kada me vide.

Golmani su zakon!