Krajem ovog tjedna biti će mjesec dana kako sam prestao sa treninzima. Što se promijenilo? Tada sam napisao roditeljima kako nisam pobornik drastičnih mjera, ali će vrijeme pokazati da li su odluke stožera bile ispravne i kako je oprez uvijek poželjan.
Pokazalo se (barem za sada) da je odluka o prestanku aktivnosti bila dobra. E sad, prošlo je 27 dana, a čini mi se da je prošlo puno više.
Gledam svakodnevno po „fejzbuku“ trenere koji pokušavaju osmisliti treninge za svoje sportaše u izolaciji, a ovo isključivo pišem u svoje ime i ne mislim nikome obrazlagati svoje stavove o tome.
Svatko tko me imalo poznaje, zna koliko sam unutra kao trener. Moji sportaši sigurno imaju trenera (bez lažne skromnosti) koji ulaže u sebe i u svoju viziju rada.
Uvijek sam imao viziju kako bih JA želio raditi, a nisam se bojao priznati da netko trenutno neke stvari zna bolje od mene jer drukčije ne bih niti napredovao kao trener.
Kada bismo mi treneri golmana razgovarali, uvijek nam je problem bio prostor. Osobno nemam taj problem jer imam jako dobre uvjete za rad, ali veliki broj mojih kolega nema pristupa glavnom terenu i uvijek radi u improviziranim uvjetima negdje „sa strane“.
I odjednom, treninzi se mogu odrađivati i kod kuće. Ljudi kreativno nude rješenja kako u svom dnevnom boravku, u hodniku, u dvorištu, odraditi trening. Da, mogu se odraditi treninzi koji će nam poboljšati snagu, jakost, motoriku.
Mogu se odraditi treninzi na raznim trenažerima, ali ja sam jednostavno prihvatio spoznaju da se situacija drastično promijenila i da neće svijet propasti ako se odvojim od nogometa mjesec-dva i za to vrijeme se posvetim više poslu i obitelji.
Moji planovi i ciljevi nisu obustavljeni, samo se sve malo primirilo. Mišljenja sam da se smisleni program treninga osim standardnog „održavanja duha i tijela“ ne može provesti u ovoj situaciji.
Savjet mojim sportašima je da pročitaju knjigu, probaju napraviti kruh, operu suđe, okreče svoju sobu, naprave stoj na glavi, naslikaju sliku, izrade fotografiju… Moj savjet im je da prosurfaju malo Youtubeom, neka pogledaju koji tutorijal o stvarima koje su ih zainteresirale i slože nešto svojim rukama.
Moj savjet im je da prestanu govoriti da im je dosadno, već da probaju napraviti nešto što do sada nikada nisu i da otkriju koliko je lijepo raditi i druge stvari osim šutati loptu i da svijet nije stao bez nogometa iako su ih cijelo vrijeme uvjeravali da bez nogometa nema života.
Sebi sam dozvolio da ovo vrijeme ne budem trener, da ležim i razmišljam, da sjedim i razmišljam, da razgovaram sa svojom suprugom i djecom, da odradim kućanske poslove koji me čekaju već godinama i za koje nikada nisam imao vremena jer mi je ritam bio posao, treninzi, utakmice, edukacije, projekti, i tako u krug.
Dozvolio sam si da po dva-tri dana niti ne pomislim na nogomet, na moje dečke s kojima već dugo radim. I znate što? Sve je opet isto. Uživam u svakom trenutku i svakoj partiji remija koju sam izgubio.
Ubrzo će krenuti sve po starom i dok se to ne dogodi uživati ću u svemu što trenutno radim, a da nije vezano uz nogomet i treninge. Priuštit ću si taj luksuz da kažem kako me treninzi trenutno uopće ne zanimaju i da čak preispitujem sebe i jesu li neke moje odluke u prošlosti bile dobre.
Isto tako sam uvjeren kada ludnica opet krene, da ću od trenutka kada stavim kopačke i izađem na teren vidjeti samo onog malog sa rukavicama velikih očiju i da će opet samo on biti bitan, a zaboraviti ću sve ostalo što se ne tiče njega. Dopustio sam sebi da trenutno ne budem trener svaki dan, svaki sat, svaku minutu, svaku sekundu. Imam na to pravo i uopće mi nije krivo i uživam u tom osjećaju dok traje.
Možda i previše uživam, tko zna?
Piše: Goran Vujica
