Home IstraSport Meta na leđima META NA LEĐIMA | Pula je bogatija za jednog ‘prvašića’ koji je...

META NA LEĐIMA | Pula je bogatija za jednog ‘prvašića’ koji je spreman zakoračiti u svijet ‘odraslijih’ s jasnim ciljevima

Piše: Goran Vujica

Hrvatska je u zadnjih 10 godina izgubila 55 000 prvašića. Nevjerojatan podatak oko kojega bi se svaki normalan čovjek trebao zamisliti. Istra je jedna od dvije naše regije koja nema taj problem iako hodamo po samom rubu.

S druge strane, u sportskom smislu, Pula je bogatija za jednog prvašića koji je nakon šest godina postojanja, spreman zakoračiti u svijet „odraslijih“ s jasnim ciljevima. Daljnji razvoj temeljen na velikoj želji za učenjem, usavršavanjem i rastom u svakom pogledu.

Malo je nezahvalno pisati kolumnu obzirom da sam i sam dio ovog projekta, ali po svemu viđenome, od kada sam dio ovog kolektiva, ljudi iz Futsal Pule imaju jasnu viziju kako bi sve to trebalo izgledati. Zato ću se u ovoj kolumni osvrnuti samo na jedan segment duše jednog sportskog kolektiva.

Cijeli život sam u sportu i uvijek sam smatrao da je sadržaj puno bitniji od forme. Moj prvi kontakt s ljudima iz Futsal Pule bio je prije nekih pet godina tijekom odigravanja još jedne Ulice. Tada smo zaključili da interes postoji, ali nismo bili sigurni možemo li formi dodati i sadržaj budući da nije bilo dovoljno termina u nekoj od pulskih dvorana. Našu suradnju smo tada odgodili na neko vrijeme.

Kako sam sve te ljude poznavao od ranije, znao sam da projekt može samo rasti i tu odgodu iskoristio sam za proučavanje tehničko – taktičkih zahtjeva futsal golmana budući da sam dolazio iz velikog nogometa.

Odmah da razjasnimo, golmani u futsalu i velikom nogometu su dva različita svijeta i to su potpuno drukčiji sportovi koji zahtijevaju različitu filozofiju i metodiku treninga.

Kada su se nakon godinu dana ostvarili preduvjeti, odnosno omogućili termini u dvorani za golmanske treninge, počeli smo s provođenjem programa i u zadnje četiri godine svakim treningom smo rasli.

Kako je rastao klub, tako su se izmjenjivali golmani koji mogu nadograditi momčad, učiniti je boljom, konkurentnijom, a radili smo sve više i sadržajnije.

Imao sam privilegiju raditi s, prije svega, odličnim ljudima koji su vjerovali u ono što radim, a svakim treningom dokazivali smo sami sebi vlastite vrijednosti. Ako znate procijeniti vlastitu vrijednost, onda vas i okolina puno lakše počinje uvažavati.

Puno smo golmanskih treninga odradili unazad četiri godine. Mogu biti sretan da su me  Aco, Jama, Žare, a sada Deko, Cindra i Lorbi učinili boljim trenerom nakon svake obranjene lopte.

Čemu ova kolumna?

Oni koji prate ono što radim i (na njihovu žalost) čitaju ove moje umotvorine, znaju da mi je najbitnije u cijeloj priči uvažavanje mene kao trenera i onoga što radim.

Večeras dok ovo pišem, nakon osvajanja Superkupa u Makarskoj, cjelonoćnog puta s kojeg sam morao direktno na posao, mogu sa sigurnošću reći da je Futsal Pula jedini klub u mojoj trenerskoj karijeri od kojeg sam uvijek i isključivo dobio samo uvažavanje.

Bilo je tu teških odluka ljudi iz kluba koji su odlučili vjerovati mojim prosudbama u ključnim utakmicama prilikom ulaska u elitni rang hrvatskog futsala, a veliki su ulozi bili u igri.

Da biste kao klub dobili onaj sadržaj koji vam je neophodan za napredak vaših sportaša, potrebno je ulagati u struku, u ljude koji će vašim sportašima omogućiti pravi sadržaj koji će ih učiniti boljima, a vašem klubu donijeti iskorak više.

Uvijek postoji mogućnost grešaka, pogrešnih odluka, suprotstavljenih vizija ili lošijih rezultata, ali mislim da je obostrano uvažavanje temelj jednog zdravog odnosa na kojem bismo svi trebali inzistirati, a samim time sadržaj će biti sigurno kvalitetniji i omogućiti će nam napredak.

Napredak bi i trebao biti jedan od ciljeva, zar ne?