Home Nogomet Ostalo META NA LEĐIMA | Pustite dijete da ostvaruje svoje ciljeve, a ne...

META NA LEĐIMA | Pustite dijete da ostvaruje svoje ciljeve, a ne vaše

SHARE

Piše: Goran Vujica

Sličica iz djetinjstva:

Ljeto, imao sam 11-12 godina i jedini u društvu nisam imao bicikl. Brat je imao jer ju je sebi kupio od prvog posla za vrijeme školskih praznika. Bila su druga vremena, nismo imali mnogo, bili smo kreativni kako bi se zabavili i stalno smo bili vani, a u kuću smo ulazili samo radi hrane i da prespavamo.

Pili smo svi vodu iz slavine iz iste čaše (one u kojoj je bio Evrokrem), jeli neoprano voće i povrće, direktno iz vrta, ponekad i tuđeg. Uglavnom, uvijek kada je ekipa išla negdje s biciklima ja sam ostajao kod kuće, otišao u sobu i odspavao. To mi je bila rutina obzirom da tada ništa osim druženja s ekipom nije niti postojalo.

Jednog dana, moj otac se vratio s posla u Tehnomontu, onako u trlišu, umoran i vidjevši me da opet spavam sjeo u bus (nije nikada polagao za auto), otišao u Robnu kuću Pula (današnje prazno zdanje u centru grada) i za dva sata sam imao novu Rog trkačicu, metalik zelenu. To je bio zadnji put da nisam bio „dio krda“ i jedna od najljepših uspomena na pokojnog oca.

E sad, čemu ovaj uvod?

Opisana sličica bila je definitivno stresna za mene kao jedanaestogodišnjaka, kao i bezbroj drugih koje sam proživio kao dijete pa sve do današnje dobi i one su me uz sve ostalo formirale kao osobu. Pročitao sam negdje da su razni stresori na dnevnoj bazi poželjni za zdravi psihološki razvoj osobe, a u mom životu ih je bilo uvijek dovoljno.

Iako je danas to normalno, moj Rale nije tada posegnuo za brojem telefona poznatog psihologa koji ima stranicu na fb i „šera“ slike na Twitteru, nazvao ga iz pošte jer telefon nismo imali i odveo me kod njega na razgovor da riješi moj problem. Znači, u djetinjstvu sam bio uskraćen za usluge stručnjaka koji me mogao pitati kako se osjećam, što mislim o tome, što mislim o svojim roditeljima, jesam li potišten zbog toga…? I danas se pitam kako sam preživio???

Naravno da sam bio ljut na cijeli svijet, totalno psihički „u banani“, zavidan na cijelu moju ekipu koja se vozikala okolo dok sam ja spavao doma ali nitko (pa niti ja) nije radio dramu oko toga. Nije me moj Rale pitao „Što ti je sine ?“, suznih očiju sa zabrinutim izrazom lica. Znao je što mi je i bez diplome. Volio nas je sve neizmjerno i borio se za nas do iznemoglosti, ali… Znao je prioritete, režije, hrana, roba, školski pribor… Bicikl? Da, ali kada dođe na red jer nije prioritet.

I znao je da ja to moram sam pregrmit’, jer je život takav i uvijek postoje prioriteti. Nešto što se mora, nešto što se može i nešto će se moći ako dođe vrijeme za to. Postojalo je kod njega uvijek i ono što se ne može koliko god nam to bilo „neophodno“ u našim glavama.

Ne kažem da nekima danas nije potreban stručnjak da bi im ukazao na rješenje njihovih problema, već tvrdim da se klinci danas ne znaju sami nositi sa svakodnevnim stresorima, a za to su zaslužni u prvom redu njihovi roditelji koji ih pod svaku cijenu žele zaštiti od bilo kakve neugodnosti. I onda je rješenje da se tim problemom bavi osoba koja ništa ne zna o njihovom djetetu. Hmmm, da..

Ako se dovoljno bavite Vašom djecom nitko ih ne poznaje bolje od Vas samih i tko god to tvrdi treba mu psiholog. Roditelji zaboravljaju da imaju moć odlučivanja, a ako je ta odluka za njihovog klinca stresna, ne vidim u čemu je problem. Na žalost, u toj neodlučnosti da budu roditelji i da rade svoj posao, počinju donositi odluke koje nemaju veze s njihovom ulogom, za koje nisu stručni niti educirani, a cilj im je samo udovoljiti svojem klincu kako bi se on osjećao dobro.

Naravno, klinci, izrazito inteligentni i manipulativni to maksimalno koriste ali takvi odnosi dovode do toga da dijete precjenjuje vlastite sposobnosti u školi, sportu, međuljudskim odnosima, obitelji. Zadržat ću se na precjenjivanju u sportskom smislu. Čuo sam previše puta roditelja ili djeda koji za svaki gol klincu obećaju novac. Umjesto da ga nagrade s 20 kuna jer je pokosio travnjak i tako mu razvijaju radne navike oni mu bavljenje sportom svedu na novac. Veoma zrelo za roditelja ili djeda jednog desetogodišnjaka.

Svaka takva roditeljska odluka obmanjuje dijete, ali i roditelja sve više. Rezultat toga su velika očekivanja djeteta i roditelja, a što bi moj nekadašnji mentor Simke uvijek govorio „Velika očekivanja rađaju velika razočaranja…“

Kada svi postanu toga svjesni već bude poprilično kasno. Pustite dijete da bira, istražuje, pokušava, griješi uz, naravno, vaše smjernice u donošenju njegovih odluka. Pustite ga da ostvaruje svoje ciljeve, a ne vaše.

Pustite ga da bude dijete i da uživa u svemu što radi. Pustite ga da on mašta o osvajanju Lige prvaka, a ne da vi maštate o sebi u loži. Klinca će najviše zaboljeti vaša odluka kojom mu nešto uskraćujete, ali ako je ona donesena na objektivnim temeljima, bit će i jedan od onih stresora koji će ga graditi kao osobu.

Upravo dok sam završavao kolumnu javio mi se još jedan roditelj u nizu koji je morao svome djetetu objašnjavati kako život nekada nije fer i da to što mu je netko u njegovom klubu priredio nema veze s njegovom vrijednošću kao sportaša.

Činjenica je da se pojedinci u svim sportskim kolektivima ponašaju kao bogovi i mi kao roditelji to jako teško možemo promijeniti. Naša je uloga da na vrijeme prepoznamo takve klubove i trenere što je u biti i najteže u svijetu gdje stisak ruke odavno ništa ne vrijedi (sada u doba Corone je sveden na „šakicu“), a sve je podređeno zadovoljavanju potreba, ambicija, ciljeva odraslih, a ne djece što bi bio prioritet.

Volio bih da barem mi koji smo u sportu i oko njega donosimo ispravne odluke, da shvatimo kako nas djeca idoliziraju, a da im najteže padaju udarci ispod pojasa od ljudi kojima su vjerovali.