Home IstraSport Meta na leđima META NA LEĐIMA | Sa sigurnošću mogu reći da su nogometni tereni...

META NA LEĐIMA | Sa sigurnošću mogu reći da su nogometni tereni na Valkanama proizveli ljude koji sada aktivno doprinose zajednici

Piše: Goran Vujica

U Puli je nedavno održana javna tribina s temom izgradnje nogometnog terena i hotela na prostoru Cementovog igrališta (sadašnji Pula ICI).

Nogometni teren s umjetnom travom bi se napravio na prostoru starog pomoćnog igrališta dok bi se hotel radio u starom kamenolomu gdje je smješteno glavno igralište s teniskim terenima.

Svoj nogometni put započeo sam upravo u NK “Cement”, na šljaci gdje su sada smješteni teniski tereni.

Kada se napravio novi teren s “engleskom” travom mi djeca smo i dalje igrali na šljaci po sistemu “jedan trening, jedna krasta”, a glavni teren smo priželjkivali i gledali ga kao raj za nogometaše koji priželjkujemo.

Jednom nam je trener rekao da stavimo kopačke, jer danas idemo na travu. Kakva atmosfera je bila u svlačionici, svi uzbuđeni, s osmjehom od uha do uha, ali se ubrzo ispostavilo da su trebali sijati travu pa smo u “strijelcima” hodali po terenu da ostavimo rupe od krampona kako bi se trava bolje primila. Tehnološki smo tada bili veoma napredni.

Kasnije su se razvojem kluba napravili teniski tereni na šljaci, a mi smo igrali na pravoj travi. Bio je to najbolji teren na svijetu. Điđi ga je održavao s tolikom ljubavlju da je čak sudio i neke prijateljske utakmice nama klincima. Nema klizećih startova! Čim kreneš u klizeći, on sudi faul da ne oštetiš busen. Legenda!

Toliko uspomena me veže za taj kompleks i taj klub, da bi mi trebalo nekih desetak kolumni samo da zagrebem po površini mog djetinjstva na starom Cementovom. Tada je nogomet bio samo igra s dečkima iz kvarta u kojoj nije bilo poraženih, svi smo bili pobjednici, a trebali smo tako malo da budemo sretni.

Da danas našim klincima koje treniramo kažemo da uzmu mrežu, stave je na gol (ej, mi smo sami stavljali i mreže na gol 😉 ), podjele se (bez markirnih majica naravno) i odigraju utakmicu samo s jednom loptom, mislim da bi zapeli već na mreži.

Već tada se pričalo o hotelu iznad glavnog terena (postoji negdje i maketa koja je bila u klubu) i nitko to nije smatrao nečim posebnim.

Danas je sve drugačije. Klub se ugasio, nema djece na igralištima, već samo poneki tenisač koji udara lopticu na teniskim terenima dok hrđa nagriza sve metalne konstrukcije na popularnim Valkanama. Spomenik još uvijek stoji ondje, usred te pustoši, kao podsjetnik na bolje dane.

Čitam “fejzbuk” rasprave i komentare vezano za teren i hotel. Upecam se pa komentiram nešto i ubrzo shvatim da nema smisla. Uvijek će biti onih za i onih protiv. Svatko će imati svoje argumente i nitko neće željeti raspravljati o njima, već će vrijeđati one koji razmišljaju drugačije.

Ne mogu vjerovati da će o budućnosti mog Cementovog raspravljati ljudi koji imaju lažne profile na “fejzbuku” kako bi bili “uvik kontra” i da će netko ogromnu zjapeću rupu u stijeni nazivati “moj lungomare”. Ne mogu vjerovati da netko osporava mogućnost izgradnje boljeg nogometnog terena za djecu jer smo svi ekološki osviješteni.

Ne damo sječu pokojeg stabla ili “betonizaciju” starog kamenoloma, dok nemamo osnovnu kulturu da na Lungomare pokupimo govno od svog psa. Lungomare toliko volimo i svojatamo, da ostavljamo smeće gdje god stignemo, devastiramo sve klupe i koševe, a u šumici koju ne damo iskrcavamo svoj komunalni otpad.

Nisam nikada trpio licemjerje i sa sigurnošću mogu reći da su nogometni tereni na Valkanama proizveli ljude koji sada aktivno doprinose zajednici proizvodeći nove vrijednosti i nove ljude i tako vraćaju sve uloženo u njih.

Postali smo kao društvo, bezlična masa koja će vrlo lako nekom sportskom kolektivu osporiti njegov doprinos u stvaranju pozitivnih društvenih vrijednosti i svesti ih na teoriju o kolektivu za prikupljanje članarina.

Najžalosnije mi je bilo vidjeti Stoleta na tribini s početka priče, koji pokušava shvatiti kako netko može u današnje vrijeme obezvrijediti važnost sporta u odgoju djece, osporiti im pravo na bolje uvjete za treniranje jer “stabla ne smiju pasti” da se ne vidi “šuta” koju smo iskrcali.

Bez brige djeco, šetnja na Lungomare je uvijek opcija.