HNS kreće u novi krug edukacije za nogometne trenere objavivši natječaje za UEFA licence. Super. Odlični i zahtjevni programi koji nam daju za pravo da kažemo kako imamo školovane trenere.
Živim u Istri koja ima jednog prvoligaša, niti jednog drugoligaša, nekoliko klubova u 3. ligi i to je to. Ostalo je amaterizam, jer instant 4.ligu osobno ne smatram puno zahtjevnijim natjecanjem od 1.ŽNL osim što su troškovi viši. Što čeka jednog mladog dečka koji krene u trenerske vode?
Ako ima završenu srednju školu i negdje je četiri godine šutao loptu može upisati UEFA C edukaciju. Po završetku, nakon 6 mjeseci edukacije i godinu dana rada u klubu može upisati UEFA B licencu ako je bio minimalno vrlo dobar učenik na UEFA C edukaciji.
Po završetku UEFA B edukacije koja traje godinu dana i nakon još dvije godine rada u nekom klubu može se prijaviti na UEFA A edukaciju ako je imao minimalno vrlo dobar prosjek ocjena.
Znači, da bi trener završio UEFA A licencu treba odslušati ukupno 340 sati nastave, a izobrazba zajedno s obaveznim radom u nekom klubu traje minimalno 5,5 godina, dok će mu troškovi školovanja iznositi 3 000-5 000 eura, ovisno gdje živi i gdje se održavaju edukacije.
Za UEFA – PRO licencu potrebno je odraditi još ukupno četiri godine, dvije godine rada u klubu sa UEFA A licencom i završiti sa uspjehom edukaciju za PRO u trajanju od 2 godine odnosno još 320 sati edukacije (i potrošiti još dobru cifru novčića naravno).
Stati ću kod UEFA A edukacije jer to je neka realnost u podneblju u kojem živim i radim, a uvjerio sam se da je za nas “male” trenere i igrače, koji nisu igrali prvu ligu izuzetno teško upisati A i PRO edukaciju (za PRO vjerojatno i nemoguće).
O razlozima takvih odnosa ne bih pisao, da ne opteretim server, ali gdje god imate mnogo zainteresiranih i limitiran broj mjesta tu, znanje, entuzijazam i motivacija ima malo utjecaja. Kao što se može zaključiti, edukacija trenera u nogometu je zahtjevna, a put je fizički i financijski iscrpljujući.
Nikada mi nije bilo jasno zašto se onda godinama gleda kako savezi (opravdano, da se razumijemo) zahtijevaju od klubova licencirane trenere, dok s druge strane tim istim trenerima ne priznaju njihovu educiranost i vrijednost, a klubovima ne pokušavaju olakšati funkcioniranje.
Sada kada se desila ova situacija sa virusom COVID-19 potpuno je jasno da su treneri u amaterskom nogometu (vjerojatno se može preslikati i na ostale sportove) ostali potpuno izvan svega. Bez obzira koliko su godinama ulagali u sebe, kakve “rezultate” imali, koliko ljudi odgojili i igrača proizveli, klubovi ih jednostavno nisu u stanju plaćati niti simbolično.
Pojavljuje se situacija gdje od države pomoć dobivaju razni “selebritiji” čije torbice u ormarima (čak i onim muškim) koštaju kao cijela godišnja plaća jednog trenera u amaterskom klubu. Pomoć dobivaju poduzetnici kojima su smanjeni prihodi 20% iako svejedno jako dobro stoje financijski dok se trenerima ne priznaje nikakva vrijednost i jednostavno se zanemaruje činjenica da u njih u većini slučajeva nitko nije ulagao osim njih samih, a da s ovom situacijom oni gube 100% svog ulaganja.
Uvijek mi je bilo nelogično da amaterski klub kao udruga građana može zaposliti trenera samo na ugovor o djelu ili stalni radni odnos sa svim davanjima koji su u prvom slučaju apsurdni, a u drugom utopijski jer nitko nije toliko financijski jak.
Klubovi su neprofitne udruge građana, a treneri (govorim o sportu, mada postoje razni animatori i sl. koji rade u drugim neprofitnim udrugama s djecom ) bi trebali imati drukčiji status. Kada bi klubovi u državni proračun za svakog trenera uplaćivali određeni paušalni iznos (npr. apsurdno je da na plaću trenera od 2000 kn ide približno isto toliko davanja) mislim da bi svi bili na dobitku. Klubovi bi se mogli lakše organizirati, treneri bi bili zaštićeni i postojali bi ugovori za koji ne trebaju na arbitražu u slučajevima neisplate, a država bi dobivala ono što joj u ovim slučajevima objektivno i pripada.
Da ne govorim da bi lokalna samouprava (ako opstane) mogla jednostavno klubovima plaćati trenere i sve bi bilo transparentno, a trenerima bi se priznala dodatna primanja na osnovu kojih bi mogli potraživati svoja prava u ovakvim i mnogim drugim situacijama.
Imao sam kao trener nekoliko rasprava (ne previše) sa roditeljima (čitaj: neobjektivno-ambicioznim stručnjacima) na temu pogrešaka u radu trenera sa njihovom i drugom djecom. Uvijek sam ih upućivao na gore navedeni put. Dečko, igraj nogomet, upiši licence, plati i završi edukaciju, radi u klubu sa djecom, pa to ponovi nekoliko puta i javi mi se za 7-8 godina pa možemo razgovarati.
Siguran sam da postoji veliki broj trenera koji rade izvrsno svoj posao u amaterskim klubovima i da im je ta hranarina koju su dobivali u klubovima vjerojatno pokrivala troškove goriva, edukacija, telefona, rekvizita i sl., ali nekima su vjerojatno to bili i troškovi kredita i školovanja klinaca.
Čovjek se zapita, a vjerujete mi da sam se i sam zapitao nekoliko puta u ovih par mjeseci iako sa mnom to nije slučaj, da li sve to ima smisla? Toliko ulagati u sebe, a nemati nikakvu sigurnost. Ali ipak, svi jedva čekamo da treninzi ponovno započnu koliko god nas razni sustavi doživljavali nebitnim.
Postoji jedna uzrečica: “Ako ne želiš ništa, imaš sve”. Mi definitivno imamo sve, ali dokle…
Piše: Goran Vujica
