Home ISTRA Ostali sportovi META NA LEĐIMA | Sezona vjerojatno gotova – ali, zar je u...

META NA LEĐIMA | Sezona vjerojatno gotova – ali, zar je u 21. stoljeću temelj vrijednosti čovjeka spao na rolu WC papira?

SHARE

Ne znam kako bih nazvao ovu situaciju.

Sada je već jasno da se radi o ozbiljnoj stvari i da je sezona u svim sportskim natjecanjima vjerojatno gotova. Ono što svakodnevno gledam po portalima puno govori o društvu u kojem živimo, stereotipima koji su nam nametnuti ili koje smo sami kreirali.

Godinama su ljudske vrijednosti kao poštenje, poštovanje, radišnost, požrtvovnost, kolegijalnost, poniznost, umjerenost bile na marginama jednog razvojnog puta koji bi vodio do formiranja ličnosti koja bi unaprijedila momčad, sredinu, društvo, zajednicu…

Godinama se mali broj ljudi na određenim pozicijama stavljao ispred mase zbog koje ti ljudi i postoje, nevezano samo za sport već i za društvo općenito. U prvoj ozbiljnoj situaciji nakon rata, kada se od nas tražio prvenstveno oprez, a potom i odgovornost prema samima sebi i svojim bližnjima, velika većina nas nije se snašla i još uvijek se ne snalazi.

Zar je u 21. stoljeću temelj vrijednosti čovjeka spao na rolu WC papira? U ovih petnaestak dana izašlo je na površinu sve ono što smo proizveli kao društvo. Uvijek govorim da su sva djeca ista, svi počinjemo sa iste pozicije i pritom ne mislim na ono materijalno, već ono ljudsko u nama. Mi odrasli „pokvarimo“ djecu negdje u tom procesu odrastanja svojim odlukama, načinom komunikacije, odgojem.

Odgoj bi trebao uključivati jasno određena pravila ponašanja, granice, a na kraju i sankcije za “iščašeno” ponašanje i ponašanje koje prelazi određene granice. Kada to izostane, dobijemo opću grabež bez trunke empatije i ne znam zašto se netko tome čudi. To je proizvedeno u našem društvu i mi smo za to odgovorni.

Ipak, pravilan rad u školama i sportskim kolektivima, pravilan odgoj u obiteljima, odgovoran pristup zajednice u tom procesu odrastanja sam na svu sreću vidio kod jako puno djece. Ono što smo uvijek imali kao narod, veoma brzu prilagodbu situaciji, kreativnost i snalažljivost, želju da pomognemo potrebitima, mogućnost da u svemu vidimo i komičnu stranu je ono što bih ovdje ipak istaknuo.

Djeca prihvaćaju izolaciju kao nešto normalno (zahvaljujući njihovim roditeljima naravno koji dobro rade svoj posao), volonteri se bespoštedno daju na raspolaganje svima kojima je to potrebno, roditelji počinju primjećivati svoju djecu, čak s njima i pričaju (uključe i pravi razgovor o životnim stvarima, a ne samo one suhoparne poštapalice, spremi sobu, uči, kada si doma i sl…). Generalno, mislim da postajemo bolji ljudi u ovoj situaciji i to treba iskoristiti (možda da se uvede neki porez za kvalitetno utrošeno vrijeme, da pomognemo državi).

Po cijeloj zemlji navijačke skupine (Armada, BBB, Demoni, Funcuti, Kohorta, Torcida…) organiziraju se kako bi pomagali onima kojima je to potrebno. To mi nije toliko čudno jer su to sustavi koji imaju određenu organizacijsku strukturu, imaju članstvo koje želi biti uključeno u društvo, imaju osjećaj pripadnosti i klubu i zajednici i stvarno bih bio najsretniji kada bi našli načine da funkcioniraju i na utakmicama na nekoj uvažavajućoj razini. Je li sada u ovoj situaciji bitno tko je prvi ili deseti. Mislim da su u mojim očima, a i u očima svih normalnih ljudi u lijepoj našoj trenutno svi oni prvaci. (P.S. Poredao sam ih abecednim redom, da ne bi bilo zabune).

Mislim da sport može povezati i naoko nepremostive stvari i da ga se treba prestati doživljavati kao poligon za liječenje frustracija i ostvarivanje bolesnih ambicija. Kroz sport možemo našu djecu pripremiti za ovakve izazove kojih će sigurno biti još u budućnosti i to ne bismo trebali zanemariti.

Veseli me kao trenera što svakodnevno vidim svoje sportaše koji sa svojim roditeljima ovu situaciju stoički proživljavaju. Uvjeren sam da velika većina njih, ako mi odradimo posao kako treba neće „oteti zadnji tariguz“ bakici u Lidlu i svojim će klincima moći prenijeti mudrost svojih roditelja.

Prečesto zaboravljamo da smo obrazac ponašanja koji naša djeca, sportaši, igrači slijede i stoga se ne možemo praviti da to ne utječe na njih. Zato, ponašajmo se odgovorno, Sada i danas, kako se sutra ne bismo morali praviti da ne poznajemo ljude koje smo odgajali, a ponašaju se kao gramzivi licemjeri.

Takvog nasljeđa se svi trebamo sramiti.


Piše: Goran Vujica