Home Nogomet Ostalo META NA LEĐIMA | Što je s tom lojalnošću koju vole isticati...

META NA LEĐIMA | Što je s tom lojalnošću koju vole isticati nogometaši prema klubu?

SHARE

Neću suditi u naprijed, ali po dostupnim informacijama u medijima očito je da su Dinamovi igrači odbili smanjenje ugovora zbog obustave natjecanja uzrokovane Corona virusom. Veliki su to novci, ali klubu su ih zaradili upravo ti igrači i treneri.

Možemo govoriti o sponzorima, sposobnosti uprave, ali činjenica je da sponzor neće „iskeširati“ veliku lovu za 8. mjesto na tablici, a prvo mjesto nosi i evropske utakmice, nagrade, bla, bla, bla…

Uglavnom, sve se vrti oko prve momčadi i njezinih uspjeha što onda povlači sve ostalo (govorim o Dinamu, da me ne bi netko krivo shvatio, jer šeici i ostali bolesnici koji ne znaju gdje bi s parama pa bolesno plaćaju polupismene „dobrošutače“ lopti, nisu dio ovog osvrta).

Ono što mi je zazvonilo (iskreno, do sada nisam stekao takav dojam o čovjeku) da je to odbio i Arian Ademi, kapetan, čovjek kojemu je Dinamo dovoljno odao priznanje statusom koji je uvažavao u klubu dok je bio pod suspenzijom.

Što je s tom lojalnošću koju vole isticati nogometaši prema klubu i ne znam gdje ona nestane u jednom trenutku, ali znam da gotovo uvijek nestane zbog novčića. Na jednoj „pressici“ C.Ronaldo se pojavio sa satom vrijednim 2 000 000 kuna rekavši da je svjestan toga da ga djeca gledaju kao uzora. Moj komentar je bio da sam i ja toga svjestan, ali isto tako znam da 99,9 % roditelja od te djece gleda samo taj njegov sat i da je time prouzročio mnogo nesretne djece i djetinjstva.

Naravno, bilo je i onih koji ne vide problem u tom satu i što si čovjek može od svog rada priuštiti takav luksuz. Iskreno, ne vidim niti ja problem. Moja tvrdnja je da nitko na svijetu ne vrijedi tih novaca. Za usporedbu, ja sam do sada sa svojih 25-26 godina staža UKUPNO u životu zaradio vrijednost tog njegovog sata ili godišnje plaće jednog „prosječnog“ Dinamovog igrača. Probajte izračunati, nije teško.

Sada se preko portala drvlje i kamenje baca po njima, jer, kako se usuđuju? Uspoređuju ih sa vrijednosti jedne medicinske sestre, prodavačice u trgovini, policajca, vatrogasca… Vuku se razne usporedbe. Što se promijenilo? Ništa, osim što nam se dogodio stvarni život, a mi navikli da se život odvija na „fejzbuku“.

Uvjeren sam da moj životni radni vijek koji odrađujem profesionalno i u kojem sam donosio zahtjevne i životne odluke pod izuzetnim stresom vrijedi više od onog smiješnog, ružnog, snobovsko-seljački nakićenog sata, ali sam isto tako 100% siguran da će čim se ponovno zakotrlja lopta i padne prvi gol voljenog kluba (čijeg god) svaka medicinska sestra, prodavačica i svi oni vrijedni ljudi koji svakodnevno preživljavaju svjesni svoje podcijenjenosti, biti zaboravljeni do sljedeće „frke“.

Jučer sam gledao reprizu naše utakmice sa zadnjeg prvenstva protiv Argentine. Iskreno sam se iznenadio kada je pao treći gol (evo, čim sam ovo napisao mislim da sam izgubio barem 2 igrača ). U sportu sam cijeli život, volim nogomet, volim sport općenito, ali iz nekog razloga ne pamtim pojedinosti, nemam svoj omiljeni klub čije majice nosim i režem zbog njega vene.

Stvarno iskreno uživam u trenutku dok gledam utakmice, u neizvjesnosti, potezu, ali ne pamtim svaki rezultat, tko je zabio gol i svu statistiku. Jednostavno, tako mi je mozak programiran. Samo bitno ostaje!

Eto, znam da smo bili drugi i na to sam ponosan. Gledao sam sve utakmice reprezentacije, živcirao se, uživao, psovao (ups!) i bio ponosan iako smo zadnju izgubili, a Dalića nisam krivio ni za što.

Poanta ovog teksta je ta, da su svi ti igrači i treneri profesionalci koje netko plaća da igraju igru koju ja volim i da je meni prezentiraju na nekoj razini koju ja ne mogu odigrati. Oni nisu moji heroji. Nikada nisu bili niti će ikada biti, tako da me ovakvi potezi ne mogu razočarati kao čovjeka. Možda kao sportaša.

Ako čovjek trezveno obradi podatke vrlo lako odvoji ljudinu koja pomaže nekome u nevolji jer to želi od čovjeka koji može pomoći i radi to zbog marketinga i samoreklame. Poznajući sebe, za pet godina neću niti znati da je Ademi bio u Dinamu i igrao ligu prvaka, ali uvijek ću pamtiti sve o mojim, stvarnim herojima.

Svi oni koji žive stvarne živote znaju da možeš zaboraviti da smo Argentinu dobili 3:0, ali ako zaboraviš godišnjicu braka ili ženin rođendan…lezi i pravi se mrtav!

Piše: Goran Vujica