Home ISTRA Ostali sportovi META NA LEĐIMA | U Puli je oduvijek nedostajalo vizije razvoja igrača

META NA LEĐIMA | U Puli je oduvijek nedostajalo vizije razvoja igrača

SHARE

U zadnje vrijeme aktualna je diskusija o povijesnom rezultatu starijih pionira NK “Istra 1961“ i naravno u nedostatku sportskih tema dosta medija je o tom rezultatu pisalo.

Zasluge trenera Banovića u tom rezultatu su neosporne, kao i zasluge svih trenera koji su usko vezani uz tu kategoriju (trenera vratara, kondicijskih trenera) pa i fizioterapeuta.

Sergeja znam dugi godina, kao igrača i kao trenera  i ne bih želio da se pogrešno protumači ovo moje tipkanje jer smatram da je čovjek inteligentan i moje pohvale ili pokude mu malo znače u generalnoj percepciji vlastite vrijednosti.

Poznato je da ti uspjeh pojedinci neće oprostiti, a ovo je definitivno uspjeh svih trenera i cijelog kolektiva, a naročito igrača. Već sam prije pisao što jedan trener treba proći da bi uopće mogao raditi kao trener u nekom imalo ozbiljnom projektu pa se neću ponavljati, a kada počneš raditi, ljudi će ti nalaziti mane, izvrtati riječi, tražiti istomišljenike, a oni hrabriji će te razvlačiti po društvenim mrežama preko lažnih profila.

U Puli je oduvijek nedostajalo vizije razvoja igrača i ne znam zašto se pojedinci čude što u stvarnosti ništa ne funkcionira i odluke se ne donose planski već stihijski.

Niti jedan klub u povijesti „nogoloptanja“ u Puli nije bio tako hijerarhijski organiziran, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati treneri koji su imali viziju razvoja igrača i nisu se libili provoditi vlastite zamisli.

1.Bezjak, 2….(nastavite niz)

Između redaka sam pročitao da su pojedini roditelji kao krivca za odlaske njihove djece u druge klubove okrivili trenera Banovića. Osobno znam ljude koji su dolazili u sukob sa trenerom Banovićem zbog odnosa prema njihovoj djeci, a njegovim igračima, i koji su trenutno dio ove pozitivne sportske priče starijih pionira.

Znači, ljudi su nekako sve iskomunicirali i na ovaj ili onaj način riješili nesuglasice i izborili se za svoju djecu na obostrano zadovoljstvo. Uvjeren sam da sada ta djeca nisu požalila zbog toga.

Osobno sam se uvjerio da treneri ponekad pretjeruju, glume subjektivne bogove i sami odlučuju o dolascima i odlascima igrača, prozivaju uvijek iste igrače (mog je jedan prozivao iako je već izašao i bio pored njega na klupi), ne trpe neistomišljenike i klince koji previše zapitkuju, izostanak rezultata uvijek opravdavaju limitiranim igračima koje sljedeću sezonu mijenjaju sa „boljim“ iz drugih klubova.

Isto tako, uvjerio sam se da većina roditelja nije realna, precjenjuju mogućnosti svoje djece, znaju sve o nogometu iako nisu nikada šutnuli loptu, navijaju za svog pulena, a ne za ekipu u kojoj igra, na tekmama izgube kompas i ponašaju se kao negativci iz kaubojskih filmova (fali samo pljuvačnica ), a u kafani redovito slažu priče kako njihovu djecu prate klubovi dok im ona ponavljaju razrede.

Čuo sam kako u poluvremenu trener „psuje mater“ igraču, a vidio kako roditelj hvata trenera za vrat jer mali ne igra napadača.

Sve u svemu, lud svijet!

Osobno smatram da trener koji ponižava ili omalovažava svoje igrače ne smije raditi sa djecom i općenito da je zalutao u sportski svijet. Isto tako, smatram da roditelji koji dopuštaju takav odnos prema njihovoj djeci zbog nekih viših ciljeva nisu normalni.

Svatko ima mogućnost izbora i to je ono što mnogi zaboravljaju. Zaboravljaju dok god to njima odgovara i dok ispunjava njihova očekivanja, kako treneri tako i roditelji.

Dešavale su se situacije na pomoćnom igralištu Drosine gdje trener ne bi  zamijenio igrača koji više nema snage ili volje  sa igračem koji izgara od želje da uđe u igru jer se ovog “ne smije mijenjati”, gdje su trenerima igrali igrači koji su netom došli iz “života” i odspavali malo u svlačionici nauštrb svih onih koji su to gledali, vrijedno trenirali, a nikada nisu dobili šansu da se dokažu, gdje su se igrači sami dogovarali nakon izlaska trenera iz svlačionice kako će igrati, gdje su igrači glumili ozljede na treninzima prije utakmica jer im se nešto nije radilo. Neki su bili nagrađeni i stipendijama.

Kod Sergeja nisam to primjetio. Čovjek traži da ga se ispoštuje kao struku, od strane svojih igrača i njihovih roditelja i većinu stvari  radi u interesu sebe i ekipe koju vodi što mi je i razumljivo. Svi smo mi karakterno različiti i o načinu komunikacije bi se dalo razgovarati, ali siguran sam da pojedinim roditeljima način komunikacije ne smeta dok mali igra. Barem ne toliko da uđu u konflikt sa trenerom. S druge strane u klubovima MORA postojati kodeks ponašanja svih članova (koji će se provoditi), kako trenera, osoblja tako i igrača i njihovih roditelja i dok toga ne bude svatko će se ponašati kako njemu odgovara.

Kao trener sam doživio puno puta da mi igrač ode u prvoligaša bez da me itko kontaktirao. Pri tome ne mislim na klinca (kojem sigurno imponira poziv) već na trenera koji ga je pozvao i roditelja koji ga je odveo.

Pa naravno da je meni u interesu da mali ode igrati prvu ligu, ali tražim da me se ispoštuje kao trenera, da se ispoštuje klub u kojemu se mali pokazao. Ti odnosi između klubova, trenera, roditelja su katastrofalni i svatko gleda svoj interes, a svi zanemaruju djetetov.

Ti odnosi su razlog zašto klinci bježe u sređenije sredine, zašto bježe od nesređenih klubova, ludih trenera i preambicioznih roditelja. Oni koji se maknu na vrijeme i odu u sredinu koja ima kodeks ponašanja, nešto i naprave u nogometu.

Ostali, na žalost, nikada nisu niti imali šanse.

Čudno mi je da se napokon nešto pomaklo s mrtve točke u Puli (prvi puta). Stvorila se jedna potentna generacija s puno reprezentativaca, svi vezani stipendijskim ugovorima, logistički sasvim dobro popraćeni i opet ne valja.

Naravno, uvijek ima prostora za napredak, ali mislim da je jedini korektiv koji se treba maksimalno posvetiti odnosima trener-igač-roditelj, klub.

Klub treba donijeti jasna pravila ponašanja i preuzeti odgovornost za ponašanje svojih trenera, posložiti najbolju trenersku križaljku, ostvariti STVARNU suradnju sa lokalnim klubovima i savezom, maknuti roditelje sa žice i omogućiti uvjete za razvoj igrača.

Dok toga ne bude, uvijek nam ostaju društvene mreže gdje možemo ispoljiti svoje frustracije.