Danas igramo finale Europskog prvenstva u rukometu protiv izvrsne ekipe Španjolske. Ali opet, uvjeren sam da će Linu Červaru u slučaju poraza veliki broj internet stručnjaka zamjeriti eventualni gubitak zlata zbog nečega što je učinio ili je propustio učiniti.
Pa i sada, kada smo dobili Norvežane na onakav način, u studijima po raznim televizijama stručni komentatori, mahom bivši reprezentativci i treneri uz veličanje rezultata uvijek, onako, oprezno bace packu za nešto što nama običnim smrtnicima i navijačima nije vidljivo ili to ne doživljavamo na takav način.
Svi će mediji popljuvati Lina Červara (ili bilo kojeg trenera) koji nešto izjavi odmah nakon utakmice novinaru koji ga čeka u hodniku, onako vruć, pod dojmom, emotivan, ali se neće osvrnuti na izjavu iz studija kako je sada vrijeme za jedan “zeppelin” jer ga Norvežani ne očekuju, a igrači nakon iscrpljujućeg turnira i tekuće utakmice jedva stoje na nogama (?).
U udarnom terminu rezimirajući Svjetsko prvenstvo u rukometu koje se održavalo u Hrvatskoj, Božo Sušec je prije par godina izjavio: „Kad trener preuzme glavnu riječ, danak plaćaju igrači“ (ne znam što je mislio time reći?) i „Jedino što mogu priznati da sam nanio nevolju ili malo zlo Lini Červaru time što sam zašutio za vrijeme time-outa pa da cijela javnost čuje što to on govori.“
Ovakvo omalovažavanje jednog dokazanog, vrhunskog trenera koji je gradio svoju sportsku karijeru uz sve svoje vrline i mane, javno, u eteru, nije kritika njegovih odluka i stručna analiza već obično subjektivno pametovanje. Listao sam portale i komentare na članke iz 2017./2018. godine i normalno, red pljuvanja, red pametovanja, dva reda vrijeđanja i tako u nedogled.
Sada kada “uspjeh” nije izostao, dva reda sreće, tri reda hvalospjeva, pet redova domoljublja i pokoji “frustriranac” sa svojom umotvorinom. Činjenica je da trenera drži rezultat. Ako on izostane slijede sankcije. Ali, “stručni komentatori” zaboravljaju da uvijek netko mora izgubiti na neki način i da to ponekad moraju biti ekipe za koje se isti kunu da ih vole ili obožavaju i da nitko od njih ne želi izgubiti.
Zaboravljaju i to da nemamo svi iste vizije i gledanje iste stvari na identičan način. Sve knjige pišu o tome kako nema napretka društva bez različitog mišljenja, ali duboko sam uvjeren da bismo napredovali i evoluirali i bez vrijeđanja, pametovanja, prodavanja magle i pljuvanja po nečijem trudu i radu.
Mi gledatelji prije utakmice za koju se treneri i igrači spremaju i koju oni zasluže igrati nakon par godina mukotrpnog rada, eventualno potrošimo koju kaloriju i par kuna dok kupujemo grickalice kako od nervoze ne bi pojeli namještaj (dogodi se svakome, nije sramota). Pa, otkud nam onda pravo vrijeđati nekoga jer je izgubio, jer nije zabio, jer nije obranio, jer nije elokventno objasnio u tih 20-ak sekundi već je rekao nešto što je vjerojatno samo igračima smisleno.
Tko je god radio sa sportašima zna da nekad gesta trenera znači više od riječi. Objašnjava li Vam supruga potanko i argumentirano zašto nije dobro da ti slina visi iz kuta usana kada mjerkaš neku gospodičnu koja je netom prošla pored vas i zbog čega sada moraš izvući karticu da joj kupiš nove cipele koje joj ne trebaju. Sumnjam!
Ali sam uvjeren da joj na FB profilu uvijek napišete “Draga, što si ti umišljaš?” i stavite je “na mjesto”. (sarkazam) Frustraciju koju većina izbaci kroz vlastitu anonimnost putem tipkovnice uvijek korijene vuče iz neke njegove životne frustracije koju ne može riješiti sam sa sobom, ali lakše se baviti tuđim životima i omalovažavanjem tuđih (ne)uspjeha.
Piše: Goran Vujica
