Piše: Goran Vujica
Prije par dana pročitao sam da je jedan naš prvoligaš raskinuo ugovor sa trenerom putem tekstualne poruke. Ne znam je li istina i ne želim o tome polemizirati, već bih samo taj medijski napis iskoristio kao moje viđenje stvarnog statusa trenera u današnjem nogometu.
Amaterski nogomet, preživljava samo i isključivo zbog raznih entuzijasta. Bili oni predsjednici klubova, tajnici, članovi, simpatizeri i na kraju treneri, svodi se na isto. Bez tih ljudi amaterski nogomet ne bi postojao i nitko se time ne bi zamarao što je najžalosnije.
Trenere sam postavio na zadnje mjesto upravo zbog toga što takav status i imaju, ali ipak su na popisu za razliku od trenera vratara koji u amaterskom nogometu nisu uopće na popisu i prvi su na listi za „odstrel“ u slučaju štednje.
Zadnjih 16-17 godina radio sam kao trener u nekoliko klubova u Puli i okolici, ali „samo“ u omladinskim pogonima tako da sam bio pošteđen smjenjivanja i „šutiranja nogom u guzicu“ kad ne ide.
Nisam pritom bio pošteđen raznih zahtjeva čelnika klubova, neisplate dogovorenih uvjeta, nepoštivanja potpisanih ugovora, a što je najbitnije, uvijek sam bio pošteđen svake pomoći prilikom školovanja i edukacije.
Zahtijevali su klubovi od mene predočenje programa rada dok sam sa dečkima trenirao po livadama, tražili su poštivanje kodeksa ponašanja od djece koju sam vodio dok su oni „kočijašili“ suce, nisu shvaćali zašto inzistiram da sendviči ne budu samo sa svinjetinom i zašto je topli čaj zimi nešto što bi trebalo biti normalno.
Puno sam energije trošio na prikupljanje djece, na rad s njima na terenu i izvan njega, razgovore o problemima, odlaske u školu zbog njihovih ocjena, svjestan da sve to vrijeme provedeno sa mojim ekipama nisam bio sa svojom obitelji, a naročito sa svojom djecom.
Iz svakog kluba otišao sam isključivo zbog narušenih odnosa, a ono što sam tražio mogu objasniti jednom riječju, uvažavanje. Nikada nisam imao problem samom sebi reći da vrijedim. Vrijedim prvenstveno kao čovjek velikog životnog iskustva, a potom kao trener. Kada god je to uvažavanje onoga što radim i onoga što predstavljam izostalo, to je bio znak da pokupim svoje stvari i pozdravim se s djecom.
Na žalost, zbog one ljudske osobine, a mnogi će se treneri prepoznati u ovome i to je naša realnost, taj odlazak sam uvijek na svoju štetu odgađao upravo zbog djece s kojom sam radio, a to su čelnici klubova uvijek maksimalno iskorištavali. Zbog onoga što predstavljaju svi treneri koji ulažu u sebe i posvećuju se maksimalno ekipama koje vode, neovisno o kategoriji i rangu natjecanja, ne prihvaćam da ne možemo dobiti uvažavanje u klubovima u kojima radimo za crkavicu.
Nekakav ljudski odnos koji bi se trebao temeljiti na istim motivima i ciljevima isto vrijednih ljudi, koji u jednom kolektivu imaju različite uloge koje, svaka za sebe, imaju određenu vrijednost. Upravo ta vrijednost trenera u amaterskom kolektivu je potpuno obezvrijeđena, jer i u klubovima u kojima sam ja radio ljudi su se smjenjivali porukama i po „birtijama“ nakon poraza od lokalnog konkurenta.
Upravo zato nas je sve manje jer svake godine otpadne pokoji entuzijasta. Njegovo mjesto zauzme neki mlađi (na sreću, još ih ima), ali i sada je situacija takva da nemamo dovoljno trenera obzirom na broj klubova i ne možemo si priuštiti luksuz da gubimo dobre trenere u pogonima.
Mnogo trenera koje osobno poznajem odustali su upravo zbog kroničnog NEuvažavanja i gotovo uvijek sam naišao na čuđenje čelnika klubova što se isti ne žele ponovno aktivirati. Novac je u jako malo slučajeva bio uzrok odustajanja (jer i nije nešto, ruku na srce), a mislim da je ključna stvar, „tvrdoglavo“ inzistiranje trenera (u pravom smislu te riječi) da ih se uvažava u sredini u kojoj rade.
Treneri ne smiju biti potrošni naivci s metom na leđima, ali za takav status se tek trebaju izboriti. Žalosno, ali stanje nikada nije bilo gore.
