Večeras na godišnjem Izboru najboljih sportaša Grada Labina dodijeljena je i jedno priznanje koje ima posebnu težinu. To je, kao i svake godine, nagrada za životno djelo. Ove je godine tu nagradu, nažalost posthumno, dobio Klaudio Mikot Brezac. U nastavku možete pročitati biografiju tog rukometnog stručnjaka.
„Klaudio Brezac rođen je 10. rujna 1954. u Velim Goljima kraj Labina.
Osnovno i srednješkolsko obrazovanje stekao je u Labinu, te je onda upisao Fakultet za fizičku kulturu u Rijeci. Kao i mnoge njegovog godišta, siguran posao odvratio ga je od završetka fakulteta, te se vratio u Labin zaposlivši se u Rapcu, najprije kao sezonac, a kasnije kao stalni zaposlenik u Rabac Sportu, još od sredine sedamdesetih.
U Labinu je i sa svojom Veldom zasnovao obitelj i dobio dva sina Marka i Tonija. Svi ga najviše pamte s plaže na Girandelli, gdje je vodio plažu, najprije kao zaposlenik Rapca, a kasnije kao privatnik. Zadnje godine prije mirovine, odradio je u labinskoj „Sigurnosti“, a malo ranije se umirovio zbog zdravstvenih problema.
U rukometu je bio gotovo cijeli život. Od 1971. do 1983. bio je aktivni rukometaš „Rudara“ gdje je sa ekipom 1974. postao prvak Primorsko istarske regije, te uspješno odradio kvalifikacije za Jedinstvenu Hrvatsku rukometnu ligu. Odmah u narednoj sezoni osvojio je i tu republičku ligu, te ostvario plasman u drugu Saveznu ligu u kojoj je igrao četiri sezone, od 1976. – 1979. Igrao je na pozicijama srednjeg i lijevog vanjskog, a najveća odlika bila mu je odlična obrana, te u napadu neobranjivi „šut sa tla“, a uz to, maestralno je znao proigrati pivota, svog kuma Bečeta.
Za trenerski poziv odlučio se još tokom igranja, a počeo je trenirati odmah po završetku igračke karijere. Vodio je gotovo sve mlađe dobne skupine, a i seniore Rudara u nekoliko navrata, gdje je bio i glavni i pomoćni trener. U dva je navrata vodio i klubove izvan Labina: Prvi put 1993. kada uvodi pulsku Arenu u 1. B HRL jug, a drugi put u Buzetu gdje provodi tri godine, 1999. – 2001. Nakon toga trenirao je u Labinu u Mladom Rudaru, više mlađih selekcija i seniore, dok ga zdravstveni problemi na žalost nisu udaljili od parketa. Bez obzira na to, bio je stalno prisutan u labinskoj dvorani, na svim rukometnim utakmicama, a nerijetko i na treninzima gdje je davao savjete mlađim trenerima, ponajviše svom sinu Marku.
Na žalost, kratka i teška bolest prerano ga je uzela obitelji i cijelom našem gradu, preminuo je 22. svibnja 2017. godine. Svi mi bi bili puno sretniji da ovu nagradu možemo dodijeliti njemu osobno i ostaje žal da nije to uspio doživjeti, ali kad se prisjetimo što je sve ostavio iza sebe, kako u osobnom životu, tako i u labinskom sportu, mora nam zatitrati osmijeh na licu i moramo osjećati ponos i sreću da smo ga imali i poznavali.
Ostao je zapamćen među svim Labinjanima, a nedavno je dobio i mural, na jednom od starogradskih prozora“, poručeno je danas na dodjeli.
