SHARE

Ljetni mjeseci nude svima nama priliku da gotovo svaki vikend na nekom betonskom igralištu prošetamo i pogledamo neki turnir. Nude i priliku prolunjati Istrom i uživati u raznim festivalima. Sve to plod je rada skupine entuzijasta.

Tako sam prošli vikend bio do Labina i vidio Breču kako neumorno trči i ispunjava svaku mušicu ekipama koje se na tim turnirima osjećaju kao da su na Ligi Prvaka.

A protekla sam tri dana otišao malo do Šijane gdje Biro, Zuber, svi ti neki ljudi koje nitko ne vidi, održavaju živost u tom kvartu, okupljaju svaku od tih večeri ‘parsto’ ljudi koji se tamo druže, piju povoljno pivo, pojedu povoljno marendu i idu doma. Svi ti volonteri su u HGSS-u, DVD-ovima.

Ali, kako mi pričamo o sportu, 99,9% klubova također vode volonteri. Svi mi  proteklih smo dva mjeseca proveli u slanju dopisa, izmišljanju molitvi za novac. Na ovu me kolumnu potaknulo to da se ponajviše za pomoć obraćamo politici, onima kojima je zakon zabranio da budu mi.

Naime, zakon o sportu zabranjuje političarima, dužnosnicima, a nepisano i pročelnicima, direktorima gradskih, županijskih ili općinskih poduzeća da svoje slobodno vrijeme troše u klubovima, da svoj utjecaj troše na skupljanje novaca za sportske udruge, točnije da ne smiju biti članovi skupština ili osobe ovlaštene za zastupanje sportskih udruga.

Zanimljivo kako zakon nije predvidio da recimo nemaju pravo biti u nadzornim odborima koji se plaćaju, nije zabranio da jednom, dvaput dođu ili uopće ne na neki proforma sastanak i za to mjesečno primaju naknadu.

S druge strane, mi volonteri molimo politiku i od nje postavljene ljude da dio naših novaca udijele najmasovnijoj društvenoj djelatnosti. I uvijek se čude jer tamo dolazimo po novac. Dolazimo zato jer smo država koja preko 70% svoje gospodarske aktivnosti radi kroz proračun direktno ili indirektno i pitam se gdje bi drugdje trebali po novac kada je država uzela tri četvrtine kapitala na svoje upravljanje. Zakon je pak njih te muke da sjede s ove strane stola poštedio.

Ljudi koji su realno popodnevno čuvalište djece, odgajatelji, psiholozi, pedijatri, oni koji znaju sve o prvim ljubavima, izlascima, jedinicama, ljudi koji ako i za neku bijednu naknadu, rade posao za koji je politika ujutro napravila institucije i uredno ih plaća.

Sportske i kulturne ustanove nisu trošak, one su zadnja crta obrane pred tehnološkim preuzimanjem naše mladeži, ti ljudi koji treniraju našu djecu ili s njima razvijaju neki drugi talent osim sportskog, to su ‘posljednji mohikanci’ starog normalnog. Ti ljudi kleče pred politikom i mole novac da netko ode na neki turnir, da djeca provedu nekoliko sati tjedno na zraku ili u dvoranama, da komuniciraju među sobom i s drugima.

Politika je toga pošteđena, oni nas svih redom primaju kao neke žicere, sirotinju koja je i Bogu teška. Oni se ne sramote, ne mole nikoga. Oni ne moraju skupljati za kopačke djeteta koje nema, ne odlaze na bankomat vikendom kada klub nema za sendviče, ne glume psihijatra rastavljenim roditeljima koje treba uvjeriti da nije važno kod koga je dijete, već da ono igra utakmicu.

Političari ne znaju što znači čuvati šank u Šijani, vikendom odvedu dijete do nekom busa ili kombija i predaju ga tim istim žicerima. A onda ti ljudi, ti volonteri, na sebe preuzmu odgovornost kakvu nikada ne bi smjeli imati, i voze osmero tuđe djece na neku utakmicu, turnir, nastup. Voze zato jer nemaju za bus, jer s tim članarinama pokriju ono što nisu namakli. Voditi klubove je umijeće mogućeg, da tvorci crtića A JE TO uđu u bilo koji klub u Istri, snimili bi stotine nastavaka.

Moleći svih da nam se pomogne, da se podignu sredstva za rekreativni, natjecateljski, a i vrhunski sport, pokazujemo da nam je stalo više do tih klubova nego do nas samih. Ponižavamo se moleći novac koji je naš, ne njihov. Molimo da možemo više, da neki talenti ne ostanu neostvareni. Nismo tamo jer nam ti ljudi imponiraju, nemamo se potrebu s njima družiti. I objašnjavamo onima kojima je zakon zabranio da tu muku prolaze.

Ali zakon nije zabranio da probate, da se javite u klubove i udruge kulture. Stoga, budite frajeri i probajte, postanite volonteri i napišite s nama stotine mailova u prazno, tek ćete onda vidjeti da neke firme i nisu tako velike, da neki uglednici to definitivno nisu. Probajte s nama u subotu i nedjelju ujutro sjesti u kombi i voziti iza sebe osmero tuđe djece, doći s njima na neku tekmu, proživjeti ushićenje ili tješiti ih, odite na bankomat, podignite novac i platite deset pica i sok.

Budite onaj koji sluša njihovu muziku, zovite profesore po školama da im da dvojku, mirite roditelje. Probajte gospodo sve to, ne skrivajte se iza zakona kojeg je napisala osoba iznimno niskih mentalnih sposobnosti. Kada sve to probate, kada sve to proživite, kada osjetite poniženje kakvo mi osjećamo svako ljeto moleći novac, tada i samo tada imate pravo misliti o nama ono što mislite sada kada vam banemo na vrata.

Nismo dječji vrtić, nismo jaslice, nismo popravni domovi, nismo škole. Mi smo sve to skupa i to sve radimo za ništa! Rado vas primamo u naše društvo i na naše fešte, rado ćemo s vama podijeliti svu zaradu klubova. Javite se, treba nam pomoć, možda poznajete kojeg političara.