SHARE

Kao osoba koja 15 godina priča da kao društvo se prema sportu ponašamo tragikomično, neodgovorno i bez imalo razumijevanja što kroz sport društvo i gospodarstvo dobivaju, prva je kolumna morala biti o ulaganjima u sport.

Iza mene je tjedan diskusija, sastanaka, poslanih zahtjeva za sponzorstvom. Iako sam do pred samo deset minuta mislio pisati o politici u sportu, shvatio sam da je to potrošeno vrijeme. Nema smisla i nema svrhe. Politici je interes da se nitko ne buni i na nama je sportašima da počnemo galamiti dovoljno glasno da nas se čuje i da politici postanemo problem. Dok se god naš glas ne čuje, objašnjavati politici postotke ulaganja u sport nema smisla.

Dovoljan je podatak da je proračun grada Pule 2013. godine bio 324,5 milijuna kuna, a za sport se izdvajalo 26,35 milijuna kuna. Proračun grada Pule 2022. godine je 500,53 milijuna, a izdvajanje za sport je 26,34 milijuna kuna!

Ali ne, ne želim polemizirati sa politikom, ovu kolumnu ću posvetiti gospodarstvu, komunalnim poduzećima, svima onima koji upravljaju nekim kapitalom. Naime, nerijetko gledam kako se neku tvrtku naziva velikom, međunarodnom, puno puta čitam o zlatnim kozama, dostignućima.

Karijera novinara me odvela u lože najvećih svjetskih klubova različitih sportova. U njima sam upoznao najveće gospodarstvenike tih gradova, država. Kod nas na dresovima svih tih velikih nema, u ložama ako i sjede, sjede radi toga da tamo budu, ne jer su nešto ozbiljno u taj klub uložili. Teško je razumjeti da je firmama teško dati 2% svojih prihoda sportu ili kulturi, ne shvaćam kako i zbog čega su ljudi skloniji dati državi porez kada je i ona sama predvidjela da taj novac ostane u zajednici.

Društveno odgovorno poslovanje nije kupovanje aparature za bolnice, to bi trebala raditi država koju mi jako obilato financiramo da to za nas odrađuje. Ulaganje u talente u sportu i kulturi je baza društveno odgovornog poslovanja. A opet, unatoč zlatnim kozama i naslovnicama, tih kompanija na dresovima nema, čast izuzecima, da ne ističem svog sponzora.

A sve ovo pišem radi nas, volontera i entuzijasta koji šaljemo one dosadne mailove, one sulude zahtjeve za sponzorstvom, donacijom, pomoći. Klubove vode ti ljudi, vaša djeca, unuci svoja najljepša iskustva, svoje uspomene, svoje suze i euforiju, sve to im omogućavaju ti dosadni pošiljaoci tih mailova. Ne šalju oni te mailove da bi se obogatili, oni ih šalju da vaša djeca i unuci, kao i djeca svih onih koji nisu uspješni kao i vi, dobiju priliku živjeti od svog talenta.

Ulaganje u klubove, u plesne škole, kazališta, to je ulaganje u ono najvrjednije što kao društvo imamo, talente naših mladih ljudi. Jasno da nova crna limuzina zadivljuje susjede i konkurente, da još koja nekretnina daje sigurnost još kojoj generaciji iza vas, ali probajte sjesti sa nekom ekipom u autobus, s nekim curama dok idu na nastup, sa Narančama dok idu na još jednu predstavu.

Naučiti ćete puno o odricanju, ljubavi prema hobiju kojem se svi nadaju da će postati posao, o adrenalinu koji odlazi do maksimuma kada povedete 4-3 i tuzi kakvu je teško opisati kada se sudi 6 faul i osjetite tugu i razočaranje, jad. Ulaganje u sport je ulaganje u vaše uspomene, mogućnost da izađete iz krutih poslovnih prilika, da umjesto o milijunima i kvazi uspješnim projektima pričate o prvim ljubavima, njihovoj muzici, da kao uspješni ljudi svoje iskustvo i znanje podijelite sa budućim generacijama.

Kada idući put vas netko zamoli za sastanak radi nekog sponzorstva, kada vam stigne mail, kada vas netko povuče za rukav za garnituru dresova ili trikoe za nastup, ne okrečite glavu i ne brišite mail. Ako nekome nešto date, ne govorite da ne kaže nikome, pokažite da ste shvatili da je važno da ulažete u sport i da nekoliko postotaka dobiti manje vas neće osakatiti, a nekom klubu, plesnoj skupini ili kulturnoj ustanovi znači jako puno. Sjetite se da i vi ili vaša djeca, u svojoj luksuznoj limuzini, ostavite svoje dijete nekome od tih ljudi.

Da će vaša djeca ili unučad zbog tih ljudi skakati od sreće ili plakati od tuge, da će im po sobi visjeti medalje, da ćete radi tih entuzijasta i dosadnih pošiljaoca mailova i hvatača rukava svojim kamerama snimati jedne od najljepših trenutaka djetinjstva vaših najmilijih. Ti entuzijasti, koji ako i dobiju honorar, njime plate gorivo i onu pizzu za koju ta djeca žive.

Ti će vam ljudi dati djeci jednu drugu perspektivu, a neka će djeca, umjesto da rade nešto u životu, svojim igrama ili nastupima promovirati naš grad, našu regiju i činiti nas poznatima. I tako započeti ciklus da njihov talent promovira naš grad, u koji će onda dolaziti više ljudi, što kao turisti, što kao investitori. I time se ekonomija puno snažnije pokreće i vaše će kompanije u takvom okruženju raditi više i bolje.

Nije sramota poslati mail za sponzorstvo, nije sramota povući nekoga za rukav i zamoliti donaciju, nije sramota tražiti tzv uspješne i ugledne da ulože u svoju zajednicu. Sramota je ne odgovoriti, sramota je ne zaustaviti se. Nisu najbogatiji oni sa najvećim štednjama, oni punih vitrina zlatnih koza i plaketa.

Najbogatiji su oni koji za par tisuća kuna mogu svim našim mladim, srednjim i odraslim talentima posvetiti pažnju i dati im nadu da svoje talente mogu realizirati i od njih živjeti, prolazeći sa njima na tom putu sve faze njihova života. Stoga, idemo svi skupa, umjesto listanja na burzi, na listama najboljih, umjesto VIP loža i primanja, izlistajte se na dresovima klubova, na ulaznicama kulturnih ustanova, na trikoima curica koje plešu ili gimnasticiraju.

Njima ćete pomoći malo, sebi jako puno! I za kraj, nemojte biti Šišmiši, rekao bi jedan od najboljih ljudi koji je u mom djetinjstvu uvijek bio tu za mene. Počivao u Miru Buba!