Netom održana Skupština ŽRK Rudar iz Labina donijela je neka nova ali i ostavila neka stara imena u Izvršnom odboru koji skrbi o redovitom funkcioniranju kluba tijekom natjecateljske sezone, između dva zasjedanja krovne klupske organizacije.
Najveća promjena desila se na samom čelu. U predsjedničku fotelju, umjesto dosadašnjeg prvog čovjeka Borisa Belušića, zasjela je lokalna poduzetnica s nekretninama Lorena Kogej. Važna karika biti će i gradski vijećnik i veliki zaljubljenik u rukomet, bivši vratar Rudara, Josip Bepi Škopac.
No, u svakom slučaju, barem kad je operativa u pitanju, već sada se „alfom & omegom“ kluba može proglasiti bivša vrsna rukometašica i odlična poznavateljica odnosa u jednom ženskom sportskom kolektivu Tamara Vrkić-Klapčić.
Kad se na to nadodaju dvije, realno, financijski glavne perjanice, Vesna Šćira Knapić – gradska vijećnica i visokopozicionirana menadžerica Riviera Adrie te jedan od vodećih lokalnih poduzetnika, Milenko Malić, uz sva ostala imena, dobije se družina koja uz opravdani respekt ulijeva i veliku dozu samopouzdanja da bi se labinske rukometašice vrlo brzo mogle vratiti na stare putove slave.
No, najveća zamka koja vreba gore nabrojani sastav je činjenica, inače svojstvena za labinski sport zadnjih 10-ak godina, da su uprave činili uglavnom roditelji, što je u najvećem broju slučajeva bilo pogubno za sportske rezultate tih klubova. Slučajno ili ne, između pet perjanica nove uprave ŽRK Rudar samo Bepi Škopac nema kćerku u klubu.
Zna li se da u klubu stasava jedena sjajna generacija, 2000 i mlađe, s čak internacionalnim vidicima, ali za koju su upravo vezani roditelji u upravi, treba biti jako oprezan i pratiti da li će ih se tretirati kao jednu od pet selekcija nižih uzrasta ili će im biti sve podređeno.
Desi li se potonje to će biti kraj i te generacije, a možda i ženskog rukometa u Labinu, što bi se već sad, ruku na srce, iz sličnih razloga, sigurno desilo da nije došlo do ovih promjena. Za nadati se je da će upravo Tamara Klapčić Vrkić znati motivirati ostale da se fokus stavi na prvu ekipu, a ne na mladce, i da će njima najveća blagodat biti ako svoj rukometni zenit dočekaju kad klub već bude prvoligaš.
Prvi potezi ukazuju da se stvari kreću u pozitivnom smjeru jer je agilna uprava već vratila neke bivše vrsne rukometašice: Tinu Mikleuš, Teu Železnik,Tihanu Kudić i Tamaru Benčić, koje jamče da će se Labinjanke prošetati Trećom ligom i vratiti u drugoligaško društvo. Ako tad budu imale snage, znanja i vizije pa u svoje redove pridobiju najbolju labinsku rukometašicu zadnjeg desetljeća, Anu Jajčević iz Umaga, Prva liga je realnost za dvije godine.
U međuvremenu će to biti još već motiv za: Kogej, Vrkić, Knapić, Malić … (igračice – ne roditelje), pa će neke već premjernoj prvoligaškoj sezoni početi gaziti koprivnički i riječki…, a ne rapski i omišaljski…. parket. U svakom slučaju, osim već naglašene situacije koja tjera na oprez, i jako perspektivna pozicija.
Kako bilo da bilo, naredne četiri godine će pokazati hoće li to biti doba renesanse labinskog ženskog rukometa i stjecanje prava na ponovno priskrbljivanje „svetog imena“ „Labudice“ ili će to biti samo „labuđi pjev“ nekad najpopularnijeg i najtrofejnijeg labinskog sporta i kluba.
FOTO:
stoje (s lijeva na desno): Klaudio Brezac (trener), Tamara Benčić(1990.), Karla Mlađen(1998.), Chiara Kos(1996.), Matea Kelentrić(1994.), Ana Lepinjica(1992.), Lea Zupičić(1997.), Natali Zahtila(1996.), Tina Mikleuš(1987.), Tea Železnik(1989.), Mario Verbanac (pom. trener)
čuče (s lijeva na desno): Tihana Kudić(1986.), Mia Knežević(1993.), Sara Smolica(1998.), Emilly Zenković(1996.), Antonia Jelčić(1996.), Kelly Zenković(1998.), Anna Dobrić(1998.) i Leonarda Kožljan (1998.)
Add Comment