Prije svega, isprike – jer ovaj tekst pišu dvije osobe: 31-godišnji nogometni trener koji danas razumije zbog čega je Malac bio čudesan igrač, ali i 18-godišnji kapetan juniora Potpićna 98 kojem nije bilo jasno kako je moguće ono što vidi ispred očiju.
Večeras se, na prijateljskoj utakmici između prvaka Prve HMNL, HMNK Rijeka i slovenskog aktualnog prvaka Dobovca, od aktivnog igranja futsala oprostio jedan od najatraktivnijih malonogometaša na ovim prostorima.
Dalibor Radusin rođen je 13. rujna 1981. godine. I krajem tog desetljeća kada je postao prvak Hrvatske s Potpićnom 98 bio je iskusni (malo)nogometaš. Onaj „klinac“ gore je u njemu vidio korpulentnog pivota koji je mogao protivnika „okrenuti“ – na kocki leda koja stane u čašu viskija.
Imao je jedan potez kojeg poslije njega nitko nije tako izvodio. Primio bi loptu „đonom“ i onda opustio valjda svaki mišić u tijelu, a njegov čuvar se na milisekundu opustio, da vidi kome će dati povratnu.
Kad bi Malac to osjetio, u trzaju sekunde okrenuo bi se najčešće na svoju desnu stranu, a lijevu nogu – jer se tamo manje očekuje, valjda. „Pa, je li moguće da mu je opet to prodao?“, pitali bi se mnogi u dvorani, a među njima i onaj iz prvog odlomka.
Znate li koliko neka situacija mora biti upečatljiva da vam „ostane“ i nakon što prođe 15 godina? Bio je četvrtak, 21. svibnja 2009. godine, a Brodosplit je stigao u Labin pokušati izboriti finale, iako je u Splitu bilo 4:8 i Potpićancima je svaka pobjeda donosila finale.
Odlično su otvorili utakmicu, s tri gola Lalića poveli 3:0. No, Bajrušević je u 19. minuti pogodio za 3:1, pa Hoxha za 4:1, ali u futsalu to nije nedostižno. Svi su u drugo poluvrijeme krenuli oprezno, znajući da bi sljedeći gol mogao biti presudan.
I onda ta 31. minuta, nakon desetominutne borbe bez golova. Stara dvorana u Labinu, na gol prema kafiću i izlazu. Dalibor Radusin izlazi na Ivu Jukića, tada jednog od dva najbolja futsal golmana u državi (onaj drugi, Roberto Funčić, bio je na suprotnom golu).
Kada je Radusin krenuo u svoju nadaleko poznatu rolicu, Jukić se postavio savršeno – „raskrilio“ se toliko da lopta nije imala kamo proći. Barem smo tako neki pomislili u toj sekundi.
Malac tada, u pola koraka i pola rolice, drugom nogom, ljevicom „potkopava“ loptu koja prolazi iznad ramena i pokraj Jukićeve glave pa lagano pada u mrežu za delirij u dvorani u 5:1.
Svima je tada bilo jasno – ova momčad ide do kraja.
Futsal se danas jako promijenio. Brzina mu nije donijela toliko atraktive kao nekim drugim sportovima, barem je takav dojam.
Dalibor Radusin bio je genije na parketu i iako ne volim one priče – „nekad je bilo ljepše“, za malo stvari je ta poslovica istinita kao za futsal.
Zato, parafrazirajmo stihove jedne pjesme, a poantu ćemo ostaviti:
„Futsal nam postaje tlaka, nitko više nije takav genijalac,
Nikad više igrača kao što je bio Malac.“
