Iskreno, nemalo nas je iznenadila današnja objava dobro nam svima poznatog Dragana Stokića. Legendarni tajnik NK Uljanik, ali prije svega sportaš u duši, sportski djelatnik kakvih nema mnogo. Nagovijestio je odlazak iz kluba.
„Završilo je još jedno veliko i prekrasno poglavlje u mome životu. Moje tijelo više nije moglo podnijeti svakodnevno i cjelodnavno odricanje, dolazak ujutro i odlazak kasno navečer. Nečega sam se morao odreći, između kluba i firme prevagnuo je odlazak iz kluba, a u ovih preostalih nekih osam mjeseci pokušati ću odraditi u firmi i tamo na ljeto dočekati nadam se zasluženu mirovinu“, rekao je na početku izlaganja Stokić pa nastavio:
„Tamo krajem 2010. godine Goran Vrbanac mi je rekao da ćemo prelaskom Istre 1961 na obnovljenu Drosinu mi kao brodogradilište opet reaktivirati NK Uljanik. Tomo Černjul predsjednik, a ja kao glavni operativac, odnosno formalno tajnik. Početkom trećeg mjeseca 2011. godine osnivamo Školu nogometu i okupljamo dvadesetak klinaca za početak pod vodstvom Gorana Kostića. Već na jesen u službenom natjecanju imamo i seniore koje vodi Zoran Moravac, pa dolaze Sandro Šverko, Daniel Ostović i mi iz godine u godinu rastemo i napredujemo velikim koracima“, objašnjava Stole početke „renoviranog“ Uljanika pa nastavlja:
„Dolazimo na deset kategorija, seniori su napredovali za šest rangova natjecanja. Odlični rezultati u omladinskim kategorijama. Odlazak na jako puno turnira širom Europe… Zahvalio bi se ovom prilikom ondašnjoj upravi kluba (Tomo, Goran, Boris, Damir, Matija, Pikot, Maksimović, Denis, Rade…), pa zatim svim ostalim trenerima s kojima sam imao prilike surađivati u svim ovim godinama, liječnicima, fizioterapeutima, sportskoj zajednici, sponzorima, sucima i delegatima. predstavnicima ostalih klubova, novinarima – jednostavno svima onima s kojim sam na bilo koji način imao dodira“, ne zaustavlja se Stokić ni tu:
„Roditeljima i prvenstveno svoj djeci koja su u to vrijeme prošla kroz naš klub. Nisam se ostvario kao roditelj, ali zato slobodno mogu reći da sam se prema svoj djeci odnosio kao da su moji. I za sve one koji su otišli i pronašli se u nekom drugom sportu ili bilo gdje mogu reći da sam bio sretan ako su i oni bili. Sa svima koje sam gore naveo u velikoj, velikoj većini sam bio u odličnim odnosima, bilo je i onih s kojima se i nisam baš našao (jako malo njih), ali čovjek sve to treba podnijeti…Bezbroj radosti i veselja, pobjeda i nešto poraza, prekrasnih putovanja…“
Nije sve bilo bajno:
„S problemima u brodogradilištu došlo je do problema i u klubu, ali prebrodili smo i to. Hvala Borisu i Ivanu… I tada se pojavljuje čovjek kojem se i osobno, ali i u ime kluba jednostavno ne mogu dovoljno zahvaliti za sve ono što je napravio, a nadam se i što će i dalje napraviti za naš klub – TONI DRAGUZET. Želim njemu i upravi koju je okupio uz sebe da ovaj klub samo napreduje…Nisam pisao svima imena, ali mislim da će se oni koji trebaju naći i sami, a sada moram spomenuti Boris Mihovilović i Klaudio Vlacci bilo mi veliko zadovoljstvo surađivati sa Vama“, rekao je Stole pa zaključio:
„Što se tiče Saliha, Hamze, Lori, Vide i Luke s Vama ću još raditi ovo vrijeme do mirovine. Uspjeli smo nakon svih tih peripetija osigurati našoj djeci treniranje na prekrasnom terenu na Valkanama. Nadam se da će Klub ostvariti još jednu moju veliku želju i organizirati jedan veliki turnir… Zbog umora, stresa, nekih drugih pogleda nisam više u klubu, ali nitko mi ne može uzeti ovih mojih 14 godina i do kada budem živ NK ULJANIK će biti ono moje dijete.“
