Mobitel ne dozvoljava da se posvetim jednom od najtežih tekstova koje želim napisati. U ovom tekstu ne želim pisati o tvojim sportskim dostignućima niti o tome u kakvom si stanju preuzeo Nogometni klub Rudar. Niti o tome kakav si bio sportski funkcioner. O tome će suditi vrijeme, a ja sam uvjeren da ćeš ljudima još više rasti u očima iz dana u dan.
Meni se piše o zajebanciji. O humoru. Unikatnom, jedinstvenom humoru koji te nije napuštao nikad. Svako javljanje tebi na telefon bila je nova avantura, a anegdote koje smo s tobom doživjeli, svi u klubu, ali i šire, prepričavat će se generacijama, to sam uvjeren.
Hvala što si u naše živote unio ogromne količine smijeha. Od mene osobno, veliko hvala. Na šansi, na prilici, ali možda i najviše – na slobodi. Od prvog dana naše interakcije, tamo negdje 2008. godine, davao si mi potpunu slobodu, u pisanju pa i u odlukama.
Već godinu-dvije poslovno smo se malo razišli, ali prijateljstvo je ostalo, a moj respekt nikad nije bio veći.
Remzo, hvala ti na svemu.
