Intervju s Petrom Nikolićem, diplomiranim psihologom koji je svoj život posvetio sportskoj psihologiji već je najavljen na našem portalu, a od danas je i javno dostupan.
Tko je Petar Nikolić, za one koji ne znaju?
Rođen sam u Rijeci 1982. godine. S 25 godina, 2007. godine, godine sam diplomirao psihologiju na temu „Povezanost ponašanja trenera i anksioznosti adolescenata“. U tom trenutku privodio sam kraju aktivno bavljenje nogometom koje je uz Naprijed s Hreljina i Borac iz Bakra, završilo u Učki 72 iz Čepića.
Već sam tada bio aktivan kao trener mlađih dobnih uzrasta i u desetogodišnjem bavljenju tim poslom prošao sam Naprijed, Grobničan, Pomorac i Orijent te završio obrazovanje polaganjem UEFA A licence 2016. godine.
U svom radu posvetio sam se treniranju izvrsnosti. Nekada je područje mog rada bio nogomet, djeca, treneri i roditelji. Danas su moji klijenti svi sportaši koji su motivirani ostvariti više, znaju da to mogu, ali ne nalaze način kako. Imao sam zadovoljstvo surađivati s olimpijskim pobjednicima, svjetskim prvacima i brojnim manje uspješnim sportašima koji svojim radom zaslužuju poštovanje.
Kada si odlučio da je sportska psihologija smjer u kojem želiš ići?
Moj interes u području psihologije oduvijek je bio sport. Na faksu sam to ponavljao niti ne znajući što to znači, u želji ostanka u svijetu sporta. Nakon završetka studija, koristio sam znanja iz psihologije baveći se trenerskim poslom i otkrivao brojna područja praktične primjene kojima mogu unaprijediti izvedbu sportaša i trenera.
S godinama je ideja o profesionaliziranju u ulozi nogometnog trenera bivala sve dalja, a ona potreba ostanka u sportu je samo rasla jer je sport područje u kojem želim svoju karijeru. Počeo sam razvijati posao sportskog psihologa i nakon puno učenja, ulaganja vremena i truda, danas sam profesionalac u poslu čija će vrijednost u instant svijetu samo rasti.
S koliko sportaša trenutno surađuješ, koliki je postotak onih koji su nezadovoljni napretkom na psihološkom planu pa odustanu? Ima li takvih?
Važno je razumjeti da je, unatoč brojnim tehnikama kojima ja mogu naučiti sportaše, naš odnos je glavni faktor uspjeha u radu. Međusobno razumijevanje, predanost i angažman s obje strane, više će doprinijeti uspjehu nego brojne tehnike koje poznajem i kojima mogu naučiti sportaše.
Naposljetku, ja sam mentalni trener i očekujem da će u našem odnosu sportaš biti barem jednako motiviran kao i ja, jer ipak radi se o njegovoj karijeri (guzici). Mislim da kao zaljubljenik u sport, sportaš i trener, dobro razumijem moje klijente, što ne znači da sam se uspio naći sa svakim sportašem i sa svima ostvariti ciljeve. To nije moguće.
Svoj rad cijenim kroz retenciju (op. a. zadržavanje) klijenata. Sportaši koji rade sa mnom prepoznaju vrijednost za sebe i u pravilu žele ostati u zajedničkom odnosu jer osjećaju napredak. Sigurno su i rezultati ono zbog čega smo ponosni, no oni su van kontrole pojedinca i zato je naš naglasak na podizanju kvalitete izvedbe. Rezultati u pravilu prate izvedbu.
Prije koje godine mladi sportaš “nema što tražiti” kod sportskog psihologa? Postoji li ta granica uopće?
Moje iskustvo je da dok sportaš (dijete) ne razumije na čemu radimo i kakvu to ulogu ima u njegovom životu, taj rad nema smisla. Okvirno, neka je ta dob oko 10 godina.
Rekao bih da je posebnost rada s mladim sportašima u tome da se njihovi roditelji jave zbog nekog specifičnog problema (natjecateljska anksioznost, strah od trenera, natjecanja…). Taj problem obično vrlo brzo riješimo i onda nema smisla raditi na drugim područjima koje malo dijete niti ne razumije.
U toj dobi je logičnije raditi s trenerom i roditeljima jer tako smo kroz nekoliko ključnih osoba pokrili veliku skupinu sportaša. Ako na odrasle osobe koje vode dječji sport izvršimo utjecaj, posredno smo napravili jako puno za djecu.
Radiš li isključivo u Rijeci i Zagrebu ili možeš raditi i online, putem programa poput Skypea i sličnih?
Fizički sam prisutan u uredu u Rijeci i Zagrebu, no to je u današnje vrijeme malo ograničenje. Neki moji klijenti žive u inozemstvu jer igraju lige u stranim državama ili su stranci pa radimo na engleskom jeziku. S njima se vidim Skypom, a uživo možda par puta godišnje.
Moramo imati u vidu i situacije kada sportaši putuju na pripreme ili natjecanja u inozemstvo, no naš rad i praćenje se nastavlja i u fizičkoj odsutnosti. Važno je spomenuti i da posao sportskog psihologa nije samo uredski posao. Kada mogu i ako je takav dogovor s klijentom, ja sam prisutan na treningu ili natjecanju da kroz opažanje dobijem objektivniju sliku o sportašu i da bih pratio kako provodi zadatke.
Sportska psihologija sve više zauzima mjesto u razvoju sportaša. Zbog čega je po tebi to tako? Zašto sportski psiholog nije bio toliko potreban prije 15 ili 20 godina kao danas? Ili je bio, ali ta grana nije bila razvijena?
Pa dobro svi znamo priče o sportašima koji su mjesto u legendi priskrbili ponašanjima koja nisu bila baš sportska ili pametna. Svako selo ima legendu koja je imala sve, ali je završila u nižerazrednom Vratniku. Tko zna koliko bi napravili da ih je netko usmjerio? Šalu na stranu, ali koliko je „talenata“ ostalo neostvareno, a možda je mentalna priprema tu mogla odigrati ključnu ulogu.
Činjenica je da danas funkcioniramo u društvu koje ne trpi čekanje, strpljivost, rad, dugotrajni fokus. U tom smislu vidimo dramatične razlike u odnosu na samo jednu generaciju unazad. Sve je dostupno, idoli su na dohvat ruke na društvenim mrežama i usmjerenost na konačan rezultat ubija proces koji je potreban da do tog rezultata dođemo.
Možda smo došli jako blizu fizičkih granica koje čovjek u sportu može podnijeti. Pa koliko brži, jači i izdržljiviji sportaši mogu biti? No, psihološka priprema se još uvijek itekako razvija i zato se tu traži iskorak koji će u vrhunskom sportu donijeti recimo malih 1% koje znače razliku između šampiona i dobrog igrača.
Imaš li za kraj pokoji savjet za roditelje i trenere mladih sportaša?
Savjet koji bih dao roditeljima i trenerima je da od malih nogu svoju djecu, sportaše i nesportaše, potiču da budu što samostalniji. Neka rješavaju svoje probleme, ako treba neka im život opali šamar i neka tako uče o sebi i svijetu, a vi budite korektivni faktor. Ne nosite dječje torbe, ne trčite za njima s bočicama vode i bananama, neka sami održavaju svoju opremu, neka griješe, uče i napreduju. Maknite ih od telefona i igrica i potjerajte ih van. Ako im je dosadno, neka je. Dosada nije nikog ubila. Neka vježbaju fokus u aktivnostima koje ne nude nagradu odmah. Tu počinje odgoj uspješnih ljudi sa stavom i samopouzdanjem, tu počinje život šampiona. Dijete kojemu odrasli rješavaju sve probleme zauvijek je hendikepirano i izrast će u nezrelu osobu.
KONTAKT: 092 117 0961 i info@perebellum.hr
