U dobu smo gdje često svjedočimo primjerima kako je više – bolje. To je barem popularan dojam u mnogim sferama života. Sličan stav prenesen je i na sudjelovanje djece u sportu. Za potrebe ovog članka osvrnut ću se na grupne sportove, koji okupljaju najviše djece, ali vjerujem da je pouka primjenjiva i više.
Djeca se sve ranije uključuju u sport i kao sportski djelatnici i roditelji, moramo si postaviti pitanje imaju li djeca koristi od toga i je li to pravi put? Trend uključivanja djece u sport na početku osnovne škole danas je činjenica za mnoge sportove.
Što ranije organiziraju se lige i turniri, na kojima mala dječica imitiraju natjecanja odraslih, uz sličnu natjecateljsku klimu orijentiranu na rezultat. Ne, nisam još jedan brižni gubitnik koji će vam reći da bi svi trebali biti pobjednici. I da nikad vi niti itko drugi ne bi smio viknuti na vaše dijete.
Tražim vas da razmislite o svrsi imitiranja natjecanja odraslih u dječjoj dobi. Iako izgleda „fora“, dijete koje se bori s pravilnim kretanjem po terenu, ne bi trebalo razmišljati o pobjedi i bodovima. Potrebe početnika u sportu su bitno drugačije i da oni organiziraju svoja natjecanja, sigurno bi izgledala bitno drugačije.
S mentalne strane, gubljenje radosti samog igranja, napredovanja kroz usvajanje novih vještina i druženja, ima poražavajuće efekte na dugoročni ostanak djece u sportu, zadovoljstvo koje sport pruža i na kraju, uspjeh djece u sportu. Stoga, bilo da želite pružiti djetetu zabavno okruženje za igru, ili želite da maksimalno oplodi sposobnosti koje pokazuje, način na koji ćete to postići je isti.
Izbjegnite kolektive koji potenciraju natjecanje od malih nogu i tražite one koje razvijaju široku bazu sposobnosti, potiču socijalizaciju i samostalnost djeteta i njeguju zadovoljstvo sudjelovanja u sportu. Tako ćete spriječiti opterećenje u godinama u kojima dijete za njega nije sposobno i stvoriti temelje za dugoročni ostanak u sportu. Najviše koristi od (pre)ranog uključivanja vašeg djeteta u sport imaju klubovi kojima plaćate članarinu i organizatori raznih natjecanja na kojima će se vaše dijete besciljno gubiti.
I u ovom slučaju novac pokreće svijet. Na kraju, postoje primjeri sportaša na samom vrhu sportske piramide, koji se izabranim sportom nisu bavili do srednje škole. Istaknut ću dva velikana košarke, Hakeema Olajuwona i Tima Duncana.
Obojica su počela igrati košarku s 14-15 godina, a do tada su se bavili nogometom, odnosno plivanjem. Vjeruje se da je upravo nogomet krivac što je Olajuwon u karijeri postao poznat po do tada neviđenom radu nogu za centra u košarci. Pitanje je jesu li slučajno obojica trajala u sportu do 40. godine. Njima je manje bilo više, a možda je i vašem djetetu.
KONTAKT: 092 117 0961 i info@perebellum.hr
