Home Pogled s Učke POGLED S UČKE | Eh, da je Červar kriv, hrvatski problem bio...

POGLED S UČKE | Eh, da je Červar kriv, hrvatski problem bio bi mnogo manji

SHARE

Kada se odigra subotnji susret između Hrvatske i Švedske za peto mjesto, za većinu Hrvata SP u rukometu biti će završeno. Nemojmo se lagati, taj sport u našoj državi prati tek manji broj ljudi. Ima više razloga zašto je to tako, ponajviše zbog samih pravila o čemu često govori velikan tog sporta Veselin Vujović. Naime, teško je pratiti nešto što ne razumiješ.

A, rukomet nije jednostavan. Razlika između probijanja i prekršaja u napadu je toliko tanka da se i stručnjaci mogu posvađati oko gotovo svake takve situacije, a pravila o podizanju ruke zbog pasivnog napada gotovo da i nema.

No, sve je to manje bitno, okrenimo se hrvatskom licemjerstvu koje se možda najviše primijeti u vrijeme velikih natjecanja. Naime, dok god reprezentacija pobjeđuje, pa makar Bahrein i Japan, sve je u redu. Nitko ne pita kako je ustrojen Hrvatski rukometni savez, koliko nepravde ima unutar njegovih struktura i tko se time bavi.

Sve je nebitno, do prvog poraza. U trenutku prvog poraza kreće „liječenje frustracija“ na način da krivnju svaljujemo na 68-godišnjeg trenera. Da se razumijemo, na timeoutima Červar izgleda nepripremljeno i izgubljeno, ali ono poštovanje koje konstantno zaziva zaista zaslužuje dobiti. Čovjek ima u svom sportskom CV-u svjetsko i olimpijsko zlato što će zauvijek ostati zapamćeno, ali isto tako treba reći da je to bilo prije ravnih 14 godina.

Međutim, onog trenutka kad je Červar prihvatio klupu reprezentacije po drugi put, morao je biti svjestan da to znači biti na „braniku“ svojih igrača, ali i svojih odluka. S 54 godine sigurno se lakše nosio s kritikama nego sa 68.

No, da bi stvar bila tužnija, sve kritike većinom se odnose na stvari koje je teško ocijeniti – možda jest pogriješio u forsiranju igre 7 na 6, možda je problem bila koncentracija igrača u napadu. Međutim, da li je pogriješio micanjem Halila Jaganjca iz reprezentacije? Tu nakon ovakvog SP-a ne bi smjelo biti spora.

Najveći problem hrvatske reprezentacije na tekućem SP-u je vrlo jasan – vanjski šut. Dok su sva četiri polufinalista iznad 50% šuta s devet metara, Hrvatska je na 46. Također, naša je reprezentacija 17. od 24 reprezentacije po broju šuteva izvana. Dakle, rijetko pucamo izvana, a kada to činimo, nismo na razini najboljih.

Sljedeći statistički podaci koji sve otkrivaju su šutevi s pozicije lijevog beka, mjesta kojeg igra Halil Jaganjac. U osam susreta s te smo pozicije postigli brojkom i slovom, deset (10) golova. Dakle, nije pretenciozno reći da smo kompletno SP odradili bez šuta s lijeve strane napada. Nije problem samo to što smo promašivali, već što smo rijetko i polazili za tim oružjem, što su momčadi vrlo brzo shvatile i taj dio našeg napada gotovo pa ignorirale fokusirajući se na segmente gdje je Hrvatska bila opasnija.

Zašto je to još veći problem? Zato jer je Jaganjac u ovoj sezoni SEHA lige zabio čak 47 pogodaka “izvana”, daleko više od svih u ligi. Bez dileme, lijevi bek ponikao u riječkoj Kozali elitni je šuter, čak i za okvire SP-a. Sve da i to nije istina, uvjerljivo je najbolji šuter kojeg Hrvatska u ovom trenutku na toj poziciji ima.

Međutim, on nije bio na SP-u jer je ovog ljeta izabrao našički NEXE umjesto PPD Zagreba, kluba koji (in)direktno upravlja hrvatskim rukometom. Ali, tada nitko nije Červaru uputio nijedno – zašto?

Prije nego pometeš ispred svog praga, suludo je prigovarati na suce, ma kako oni neraspoloženi ili nemoralno motivirani bili.