Home Pogled s Učke POGLED S UČKE | (Ne)normalno

POGLED S UČKE | (Ne)normalno

SHARE

Kad bi se maknulo „Petra Markovića“, NSŽI bi radio besprijekorno. Tu sam rečenicu, naravno s drugim imenom, čuo u proteklih mjesec dana više od 20 puta. To su, naravno, gluposti. Problem NSŽI-a nije jedna osoba, već stanje u koje smo doveli klubove, ali i ljude koji brinu o našem nogometu.

Problem je što su nama neke stvari normalne. Normalno je da novinar zna prije člana Izvršnog odbora NSŽI-a neki zaključak, normalno je da se djelatnici NSŽI-a obraćuju klubovima kao da su oni njima nadređeni, normalno je da se članovi Izvršnog odbora NSŽI-a sada raspituju kamo odlazi 90 tisuća kuna godišnje od trenerskih članarina…

Sve je to normalno, ali prije godinu dana imali su snažnu bol u dijelu prepona za tih 90 tisuća kuna. Kako doznajemo, krenula je racionalizacija troškova NSŽI-a. Ako pronađu polovicu stvari koje mi znamo, vjerojatno će na Marsovom Polju izbiti „mini-rat“.

Svih ovih godina netko unutar zgrade NSŽI-a donosi odluke i slaže lige, a IO ih amenuje. Svih ovih godina imamo „pijune“ u IO-u koji ne znaju što se događa. Normalno je da naš nogomet realno prate dva novinara od kojih je jedan na prvi bilten čekao sedam godina. Normalno je da postoji naknada za vođenje računa. Normalno je da se jedan teren prije deset godina izmjeri na 102 metra, a 2020. na 90 metara.

Ali, promjena neće biti dok se ne počne rješavati atmosfera. Postavljati pravila koja će vrijediti za svih. Rješenje nije, nakon što se dogodi nepravda, sjesti i ispravljati je. Rješenje je donijeti set pravila koja neće dozvoliti nepravdu koju treba ispravljati.

Zašto ovo pišem? Jer je prošli tjedan održana „polutajna“ sjednica IO-a na kojoj je sigurno bilo zanimljivih rasprava, međutim, javnost to nikad neće znati, kao da Izvršni odbor ne predstavlja klubove. Dan kasnije, po primitku povijesnog biltena, šaljem mail sa zamolbom da mi se dostavi, kao mediju, cjeloviti zapisnik. Bilo je to prije sedam dana, od čega je pet radnih.

U mom poslu, ako ne odgovorim deset sati na mail, osjećam nervozu. Ako vidim da slijedi gužva, pošaljem „Javim se sutra kako spada“, ali da ne odgovorim na mail tjedan dana, to mi se nije dogodilo – NIKAD.

I sad, naravno, neki će reći, opet napada tajnike. Ma ne! Ja bih bio i gori. Sigurno. Lijen kakav jesam, da me apsolutno nitko ne nadgleda, da sam svjestan koliki sam vladar situacije i da ne moram odgovarati nikome za ništa, ja ne bih mail ni otvarao! Pokušajte se staviti u poziciju onih o kojima razmišljate, kakvi biste Vi na svojim poslovima bili da nemate nikakve kontrole ni nadzora?

Mislio sam čak da pošaljem mail članovima Izvršnog odbora sa zamolbom – ako mi mogu omogućiti odgovor, ali sam odustao, i ovo malo i rijetko što ih gnjavim, većini vjerojatno uzrokuje osip. Rekao – da ne smetam ljude…

Ipak, imam osjećaj da bi barem polovica rekla – da je to normalno. Pa što, nisu ljudi odgovorili na mail? Nema veze što je 2020. i što, primjerice, istarski gradonačelnici, odgovaraju u roku 48 sata?

Tko im je kriv, ako budu donosili dobre odluke, možda im karijera bude išla uzlazno pa doguraju do mjesta glavnog tajnika NSŽI-a…