Sve je počelo, kao i svaki problem u najavi, bezazleno. Ovog prosinca Tupljakom trči i rekreira se veći broj ljudi dnevno nego u periodu od 2010-2019 sveukupno, što je super stvar, a to je bio povod i susreta povjerenika svih liga pri ŽNL-u i Treće HNL Zapad Robija Fonovića i moje, sad, glupo je napisati, malenkosti.
Nakon međusobnog hvaljenja u koliko smo dobroj fizičkoj spremi, gore spomenuti gospodin predložio je da danas „napadnemo“ Sisol, iako je to zbog kratkog vremenskog perioda dostupnog prije nego postanemo večera za vukove, bilo nemoguće. A, i palo bi im na želudac, realno.
Vječiti optimista, željan svježeg zraka, prihvatio sam ponudu starijeg sumještanina, nesvjestan u tom trenutku da on ozbiljno i konstantno planinari te da će njemu to biti četvrti ili peti put da se „podiže“ na Sisol, a meni prvi pokušaj.
Kako smo se dizali, a stigli smo, ako je vjerovati preciznom Googleu, na 394 metara nadmorske visine, razmišljao sam o tome kako je ovaj poziv ustvari bio – pokušaj ubojstva. Naime, u rekreativnom malom nogometu na što sam navikao, nakon ofenzivne akcije, čovjek ima dobrih 90 sekundi za promatranje hoće li obrana uspjeti dovesti loptu ponovno do mene, a ovdje odmora nije bilo te je uz to ritam kolege bio neumoljiv.
Motiva ima više. Prvi je jasan, ukoliko mu NSŽI u 2021. da povjerenje funkcije glavnog tajnika koju ionako obavlja već neko vrijeme, eliminiranje urednika IstraSporta odličan je prvi potez da provede rad u miru. No, bilo kako bilo, iako je bilo u planu da „prođemo“ mnoge vruće teme istarskog nogometa, obojica, a ja više, većinu vremena hvatali smo zrak, rukama provjeravajući jesu li ove ‘crne fleke’ koje na momente vidimo unutar ili izvan očiju.
Na kraju, nadam se da Vam je nakon ove kolumne jasno koliko se malo stvari događa u istarskom nogometu i sportu te kako, tko god može, treba provoditi što više vremena u prirodi. Koronavirus ostavlja posljedice, ne samo fizičke, već polako i one psihološke prirode.
Čuvajte se!
