Home Pogled s Učke POGLED S UČKE | Priča o tri trenera

POGLED S UČKE | Priča o tri trenera

SHARE

Kolumnu o HNL-u nisam pisao već…pa vjerojatno nikad. Zašto sam se odlučio večeras? Zbog trenera. Spomenut ćemo trojicu, ne i Ivana Preleca iz dva razloga. Hvalili smo ga dovoljno, a i momčadi treba mir.

Prvo ime o kojem želim pisati je Igor Tudor. Igrom slučaja i daškom znatiželje pogledao sam dvije press konferencije splitskog kluba, nakon utakmica s Istrom 1961 i Interom. Ulovljeno je šest bodova i pred Varaždin su bili jedini maksimalni klub u ligi „postkorona“.

Ne želim „učiti poslu“ Tudora koji je bio veliko igračko ime, a i kao trener dostigao neke uspjehe, ali potpuno mi je bila sumanuta odluka da hvali svoju momčad pritom napadavši javnost koja sve splitske čaše gledao kao „poluprazne“. Bilo je tu obraćanja s visoka, priča kako je u jednom talijanskom klubu u kojem je igrao pobjeda od 1:0 bila uspjeh referirajući se na Juventus, ali i naglašavanja broja stvorenih šansi protiv zaprešićkog Intera.

Nakon jučerašnje utakmice u Puli, možemo slobodno reći – Inter je drugoligaška momčad i da, na Poljudu gdje su igrači itekako plaćeniji, a samim time bi trebali biti i kvalitetniji, trebalo bi završiti s nekoliko golova razlike.

Ali, ni to ni katastrofalna igra u Puli nije problem toliko velik kao činjenica da Tudor to – nije htio jasno i glasno priznati. “Imamo problema u igri, super je što nas zasad rezultatski ide, ali na terenu ne izgledamo baš najbolje, moramo biti bolji” – s tom bi rečenicom možda isprovocirao i malo sreće u budućnosti te pridobio dio “ljutih” novinara.

Pomalo bahat nastup u kojem objašnjava kako igra momčadi nije loša ne donosi apsolutno ništa Hajduku, pogotovo jer su rezultati ti koji su bili dobri, a ne igra. Podsjetimo, Tudor je u deset utakmica osvojio 16 bodova, a Burić prije njega 35 u 19 utakmica. Dakle, Burić je po susretu osvajao 1.82 boda, a Tudor 1.6 bodova po utakmici.

O rješenjima u sastavu ne treba polemizirati, svaki trener ima pravo na svoje ideje, ma koliko one nekome bile čudne, ali retorika „prema vani“ mu je bila potpuno neshvatljiva i nikoga ne treba čuditi „potop“ protiv „nabrijanog“ Varaždina.

E sad, stigli smo do Samira Toplaka. Na klupi „svog“ Varaždina osvojio je dosad devet bodova u osam utakmica, tri manje nego Perković i Bonačić zajedno u 21 kolu. Kao trener Intera osvojio je 13 bodova u 19 kola, a nakon njega taj je klub u deset kola osvojio četiri boda. Kad se igramo matematike, „davljenici“ s Toplakom osvajaju 0.81 bod, a prije/nakon njega 0.51 bodova.

To je ogromna razlika i to nešto govori. Da, u tu jednadžbu treba ubaciti i to da Serderova više nema u Interu, a da je u Varaždinu sada Obregon, ali nisu te momčadi nešto pretjerano različite. Odnosno, ne toliko koliku promjenu je donio/odnio Toplak tim klubovima dolaskom/odlaskom.

Ne znam što, ali taj čovjek nešto radi dobro. Je li do garda, skautinga protivnika, motivacije, taktičkih rješenja, ili mješavina svega toga, teško ćemo znati „izvana“, ali činjenica je da klubovi u kojima je on trener „dišu lakše“ nego s nekim drugim trenerima.

Za kraj – Goran Tomić. Bivši trener Istre 1961 koji je i u Puli zapamćen kao stručnjak za vrijeme kojeg se s guštom odlazilo na stadion Aldo Drosina trenutno u Lokomotivi proživljava „renesansu“. Jedini je trener, uz Burića i Bjelicu, koji više nisu u HNL-u, s postotkom pobjeda iznad 50%. U klubu kao što je Lokomotiva, to je strašna stvar.

I naravno, Lokosi imaju mnogo kvalitetnih igrača, ali je njihova igra, osim toga što je učinkovita, i veoma prepoznatljiva. Jasna, konkretna i razumljiva. Kažu da je najteže izvesti nešto jednostavno, a da svim ostalima izgleda komplicira. Goran Tomić u tome uspijeva.