Pisati detaljan izvještaj sa sinoćnje Skupštine NSŽI-a bilo bi degradirajuće za bilo koga tko sebe smatra ozbiljnom osobom. Ali, ipak, red je ljudima predočiti što se otprilike dogodilo u motelu Lovac u Pazinu.
Možda najbolji način za to je reći da sam po dolasku sa Skupštine na televizoru ugledao raspravu, točnije sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Već nakon par minuta uvidio sam ogromne sličnosti u te dvije grupice ljudi. Pa krenimo.
Remzo Zalihić = Dario Juričan | Čovjek se zabavlja pritom ukazujući na najozbiljnije probleme. Međutim, zbog imena ima malo šansi postati predsjednikom, iako ima sve veći broj likova koji ga simpatiziraju.
Branko Ivetić = Kolinda Grabar Kitarović | Najveći gubitnik jučerašnjeg dana. I dalje je na poziciji, ali ona više nije ni izbliza ugodna kao što je bila.
Vaso Berak = Miroslav Škoro | Obrazovan čovjek koji svojim stavovima to ne podupire uvijek. Vidljivo je i jasno na čijoj je strani, ali je teško dokučiti zbog čega.
Darko Raić Sudar = Ivan Pernar | Simpatičan i dobronamjeran, s puno dobrih ideja, ali neupućen u protokol.
Denis Išić = Anto Đapić | Svoje stavove mijenja samo pod, ne daj Bože, fizičkom prisilom.
Robi Fonović = Dalija Orešković | Bez mrlje u životopisu konkretnim nastupom učvrstio svoju poziciju.
Ovo je presjek glavnih likova na jučerašnjoj Skupštini NSŽI-a, ali veći problem od svih gore navedenih su svi ostali. Nisam uspio na kraju uhvatiti Igora Žikovića pa priupitati zbog čega dolazi na Skupštinu NSŽI-a tijekom koje u više navrata razgovara na telefon bez izlaska iz prostorije, na trenutke i nimalo stišanim glasom. No, i to je tek zanimljiva začkoljica od koje postoji znatno tužnija stvar.
Sinoćnja Skupština NSŽI-a bila je četvrta u mojoj novinarskoj karijeri. I jedna stvar se ponavlja svaki put. Čast iznimkama – govorimo o ogromnoj manjini, ali mnogi na Skupštinu dolaze bez da znaju zašto. Totalno odsudstvo pogleda, pažnje, a kamoli interesa za ono što se govori je najporazniji dio NSŽI-a.
Nisu to (pre)plaćeni zaposlenici ni bilo što drugo – to je najveći problem NSŽI. Apsolutna i snažna nezainteresiranost za sve što se događa van „mog parapeta“.
Najveći je problem što kad netko, bilo tko, skupštinarima nešto slaže, apsolutno nitko ne reagira. Potpuno je nevažno zbog čega se događa izostanak reakcije – neupućenosti, neznanja ili manjka brige za istarski nogomet.
Tupi pogledi, zijevanje i mobiteli – to je jedina konstantna na Skupštinama NSŽI-a. Ljudi, budite doma, vrijeme koje vi provedete u Lovcu u potpunosti je potrošeno.
