Iza nas je vikend u kojem je suđenje na istarskom poluotoku ponovno glavna tema. Vrlo škakljiva je to tema, na kraju ove kolumne moraš biti spreman na nekoliko uvreda, ali to je posao kao i svaki drugi.
Međutim, poznavajući okolnosti, a i trenirajući momčad koja sad igra nešto viši rang natjecanja (pa nam sude, je li, eminentniji suci), vidim da uopće nije problem u prepoznavanju situacija i donošenju sudačkih odluka.
Problem je kod mnogih, zaista kod velike većine, samo i isključivo ponašanje. Pretjerana doza samouvjerenosti koju mnogi protumače kao bahatost definitivno više odmaže sucima nego što im pomaže.
Jer, jasno je da ne mogu sve vidjeti, da će im neke stvari promaknuti, a oni odluku moraju donijeti u sekundi ili tri. Ali, morat ćemo, prije ili kasnije, uspostaviti dvije stvari. Prva je isprika. Neću ja govoriti, tek sam dva desetljeća na nogometnim terenima, ali recite Vi iskusniji čitatelji, koliko vam se puta dogodilo da je došao neki sudac i rekao „skužaj, san forši za**ba, ja san to tako vidi“?
Druga stvar je kazna. Da, sudaca ima malo, sve je to opjevano, ali mnogi će klubovi rađe igrati u četvrtak navečer da im sudi ozbiljan sudac, nego u nedjelju da netko dolazi pokazati silu koju nosi zviždaljka. Sudac na utakmicu dolazi potpuno svjestan da što god napravi, za to neće odgovarati. Zamislite kako bi vi radili svoj posao (a sudački poziv bi trebalo gledati kao posao, obzirom da je plaćen) da nikome ne odgovarate?
Dalje, evidentan problem je suđenje sudaca s viših lista na nižim ligama. Ja si ne mogu objasniti zbog čega se to gleda kao nešto što bi trebalo biti „ispod časti“? Poslušajte suce koji su danas na najvišim granama – oni su tu jer su svaku svoju utakmicu uzimali kao ozbiljan posao. To mi je otprilike kao da nogometaš dolazi na trening nonšalantno jer to nije utakmica.
Znam da suce nerviraju i novinari i treneri pa mnoge nerviram duplo (da me se krivo ne razumije, nemam loših iskustava dosad, više je ovo šala), ali ako smijem dati jedan savjet – samo izađite i sudite ono što vidite.
Ne što je potrebno, što bi možda trebalo, nego ono što vidite. Ne sudite domaćinski utakmice pionira i/li U11, jer djeca ne razumiju zbog čega je nešto prekršaj u Rovinju, a u Labinu ne i obrnuto. Samo sudite ono što vidite. Ako niste vidjeli, recite tako onom tko se buni. Ja vjerujem da bi se na taj način uvelike podigao mir na utakmicama.
Iako mi neće svi vjerovati, ne volim bit negativan pa ću dati i pozitivan primjer. Prvi mi je pao na pamet, ali mislim i da mi ne može suditi neko dogledno vrijeme pa neće biti „ulizivanje“ ili „kupovina“ unaprijed.
Sandi Orbanić. Vjerojatno najrasterećeniji sudac kojeg poznajem. Normalno ljudsko ponašanje, onakav kakav je na cesti i u kafiću, takav je i na terenu, samo ima zviždaljku i sudi. Ono što vidi. Djeluje tako jednostavno, a daleko je od toga…
Činjenica je da smo suci i treneri u istom „krevetu“ te moramo surađivati, pogotovo na utakmicama koje igraju djeca. Treneri sucima moraju pomoći smirivanjem svojih momčadi, ali i suci moraju pomoći trenerima. Dosad nismo baš uspješni u tome, ni jedni, ni drugi…
