Ne znam koliko se primjećuje, ali koliko god je to moguće, pokušavam razdvojiti svoje dvije „branše“ – novinarstvo koje je hobi i trenerski posao koji je poziv. Razlog je samo jedan – kako ne bi dovodio sebe i suce u neugodan položaj.
Na IstraSportu se godinama čitalo o „drumskim razbojnicima“ i „plaćenim ubojicama“. Tako su, na ovom portalu, nazivani suci uz fotografije dok glavnim urednikom nije postao potpisnik ovih redova.
Od tada, pa do dan danas, na IstraSportu se suci ne „razapinju“, ne vrijeđaju, a razmjeri njihovih grešaka se vrlo, ali vrlo često umanjuju. Zbog toga nam, opravdano, prigovaraju oštećeni igrači, treneri i klubovi. Ali, vodeći se time da nije lako biti sudac, da ih nema mnogo te najvažnije, da ne potičemo agresiju bilo kakve vrste, vrlo često ispadamo kao „advokati“ sudaca.
Ova priča ima povod, ovog puta – prvi put ikad, osobni. Potpisnik ovih redova dobio je dva žuta kartona (na dvije utakmice) u proteklih sedam dana zbog svog ponašanja, odnosno prigovora sucima. Vrlo je važno naglasiti da za prvi ne postoji nikakva primjedba – pretjerao sam u količini prigovora (sadržajno nisam uputio nijednu uvredu ili psovku, ali sam količinski pretjerao i nakon upozorenja) i apsolutno sam zaslužio karton, a sudac je na kraju od mene dobio ispriku.
Svjestan da sam „zaradio“ kaznu u iznosu od 40 eura, unaprijed sam se fokusirao kako sljedeću utakmicu ne smijem prigovarati sucu i kako se moram ponašati ekstra uzorno. Važno je ovdje naglasiti da je (taj drugi) sudac tu drugu utakmicu odsudio dobro, a da je u korist naše momčadi dosudio jedanaesterac u petoj minuti nadoknade. Dakle, očito je da sudac nije imao namjeru oštetiti moju momčad ili „režirati“ utakmicu.
Pa, što je onda problem? Ponašanje.
U 61. minuti utakmice uputio sam prve riječi prema sucu, i to: „Golman ti je izvodio gol aut 31 sekundu.“ Tada se začeo zvižduk, sprint prema meni i pokazivanje žutog kartona uz riječi: „Hvala na informaciji.“
Frustrirano sam, šutke, pogledao ostale službene osobe čije reakcije i riječi nije kulturno da prenosim. Kako sam uspio shvatiti, taj sudac je jedan od boljih koje imamo, ali je sigurno apsolutno svjestan da mu nitko ne može apsolutno ništa. Suci nisu nikad u povijesti bili zaštićeniji nego sada.
I trebaju biti maksimalno zaštićeni, samo ne smiju tu činjenicu koristiti za bahaćenje ili nabijanje računa klubovima (pogledajte nenormalni porast žutih kartona trenerima i službenim osobama otkako je savez počeo to „naplaćivati“).
Ali, dečki, obraćam se sada sucima – poznati riječki političar, „Bombarder s Kvarnera“ Vladimir Bebić rekao je sljedeće.
„Tek onda kada misliš da si najjači – tek tada padaš.“
Ismijavanje i poniženje su emocije koje izazivaju najoštriju reakciju kod ljudi. Međutim, nemaju svi treneri priliku napisati kolumnu i izbaciti frustracije na papir. Ali, postoji ozbiljna šansa da bi mnogi svoje frustracije liječiti na staromodan način.
I onda ćemo se pitati, ma kako, ma zašto, daj broj od advokata, koliko, kako… Ali, to je sve stres koji je životu nepotreban.
Ovih dana središnjom Istrom hoda medvjed, a mediji donose upute kako se ponašati kad se nađemo u blizini medvjeda. Ako se ovako nastavi s „raketiranjem“ eura za svaku izgovorenu riječ, mogli bi uskoro mediji i objašnjavati kako se ponašati kad se nađeš u blizini nogometnog suca.
ZA KRAJ – POZITIVA.
Da ne bude sve negativno, jer nije – u utakmici u kojoj sam zasluženo „požutio“, moje neprimjereno ponašanje je na par metara morao trpjeti tada pomoćni sudac Sandro Miličković. Ozbiljan, pravovremen, kulturan i smiren, u dva me navrata ozbiljno „verbalno ošamario“ objasnivši mi na pristupačan način detalje PNI-a s kojima nisam bio upoznat.
Tako se to radi. U trenucima kada imaš moć nad nekim, pokaži da si čovjek. Bilo bi lijepo kad bi to radili i suci, i novinari.
U protivnom, vrlo brzo ćemo se vratiti na naslovne fotografije sa sucima u prvom planu i uz naslove koji sadrže „drumske razbojnike“ i „plaćene ubojice“.
A, to nije nikome u interesu. Možda samo vlasnicima medijima.