Popunjavanje Prve ŽNL. Krećemo. Trenutno imamo 11 klubova, treba „naći“ još jednog ili tri kako bi se liga iole normalno odigrala. Aktualno stanje govori sljedeće – kvaliteta je pala naočigled laiku, a povećavanje broja klubova u ligi to se neće promijeniti – barem logika to nalaže.
No, NSŽI sada pred sobom ima veliki problem. Kako „popuniti“ ligu? Najveći protivnik u tom inače dosta laganom poslu im predstavlja povijest i prošli potezi? Kako sada Iskri ili nekom drugom reći da mora imati juniore, ako ih je Funtana u protekloj sezoni imala sedam juniora? Sedam.
Nije karikiranje, možete pogledati na sljedećoj slici, sedam juniora su imali s time da je jedan odigrao dvije utakmice, a drugi tri. Dobro se ovdje fokusirajte – JEDINI razlog zbog kojeg bi netko dijete rođeno 2006. godine poslao igrati protiv igrača rođenih 2001. je NOVAC. Indirektno ili direktno, manje bitno, ali tu nema razvoja igrača, tu je velika opasnost od ozljede i glavni razlog zbog kojeg su ti dečki maltretirani dio sezone (zahvala koroni) je to da bi seniori Funtane mogli igrati Prvu ŽNL.
Naravno da već ovdje neki to svode na osobne obračune što je nonsens, ali pazi sad ‘vamo. Žminj je jedan od klubova koji autor ovih redaka izrazito poštuje, a njihovog čelnika smatra jednim od pozitivnijih ljudi po nogomet i razvoj mladih igrača u ovom dijelu Istre. Međutim, stvar je jasna, kada se na katastru „odozgo“ pogleda žminjsko igralište – to izgleda ovako…
I sad će netko nekome ići mjeriti metar ili dva koji „nedostaju“? Nedostaju u propisima koji nemaju problem da se igra na igralištu koje liči na trapez? Budimo ozbiljni, nitko normalan neće reći da Žminj ne treba igrati Prvu ŽNL, jer je, ponavljam, to jedan od ozbiljnijih klubova koje imamo, pogotovo u radu s mladim nogometašima, ali nemojte u propise (o)stavljati ‘sitnice’ dok se propuštaju znatno veće stvari.
Hoćemo gledati ograde? Na Velom Vrhu nije potpuna, možeš zagrliti pomoćnog suca bez ikakvih problema, ako digne zastavicu baš kad se tebi sviđa. Jedan niželigaš nema ni metar ograde, igra se kao na livadi.
Ima toga još jako puno, a sve što moramo je prestati glumiti, urediti propise da imaju smisla i napraviti „rez“. Kao Stavros, „dao bi sto Amerika“, da mogu vidjeti „izvještaje“ Komisije za licenciranje igrališta unatrag desetak godina. Gotovo sam uvjeren da su neki i masni…
