Home Nogomet Mlađi uzrasti POSUĐENA KOLUMNA: Ovo moramo zaustaviti. Danas, sutra ili za godinu dana, ali...

POSUĐENA KOLUMNA: Ovo moramo zaustaviti. Danas, sutra ili za godinu dana, ali ovaj antagonizam mora prestati!

SHARE

Iako je tematika lokalna, pretpostavljamo da nažalost, nije unikatna kad su u pitanju natjecanja omladinskih kategorija. Dojam je da nam stvari polako “klize iz ruku”. Kolumna je napisana za potrebe portala Labinska Komuna, a prenosimo je zbog važnosti podizanja svijesti o ponašanju roditelja na utakmicama najmlađih nogometaša.


“Ovaj tekst, obzirom da sam trener u Rudaru, moram početi s osobnim odnosima spram ljudima s Vineža. Novog predsjednika Bojana Memića cijenim, sve više u posljednje vrijeme kad je pokazao da je čovjek (željan) promjena. Dojučerašnji predsjednik Donald Blašković bio je predsjednik za primjer. Almir Mehić je, za mene, veoma korektan čovjek i dao bih se kladit, dobar trener.

O Fatosi Hoxhi ne znam je li itko napisao ljepše riječi od mene u prošlom desetljeću i svaku sam od njih mislio. Neka ti i mnogi drugi odnosi budu zamolba da se ovo ne pretvori u nekakav okršaj, već u ozbiljnu, najozbiljniju molbu.

Već duže vrijeme o ovom problemu, stvaranju strašnog antagonizma između djece, razgovaram privatno s glavnim tajnikom Sportske zajednice Grada Labina Sinišom Verbancem. Možda pretjerujem, ali netko mora početi raditi na tome da se djeca prestanu dijeliti.

Igrom slučaja, premještanjem termina svog treninga, jučer sam prisustvovao utakmici U11 Iskre i Rudara na stadionu. I da se odmah razumijemo – djeca nisu problem. Ona žele pobijediti, ponašaju se normalno, treneri su kulturni, sve to na travnjaku djeluje sasvim prihvatljivo.

Međutim – tribine? Da, ja sam najmlađi u nogometnom svijetu Labinštine i vjerojatno bi trebao “šutit”, ali netko mora jasno i glasno to reći – ONO NIJE NORMALNO. Javno molim, ako ikako možemo, moramo napraviti sve da se atmosfera jučer na stadionu ne ponovi nikad više na utakmicama omladinskih kategorija.

Na stranu to da je na stadionu bilo između 150 i 200 ljudi, što je samo po sebi problem, ali količina napetosti i negativne energije je uznemirujuća. Ne želim ni pomisliti kako se u tim trenucima osjeća dijete na terenu. Misli li itko na njih ili je samo bitno da Iskra dobije Rudar ili obrnuto?

Moramo napraviti sve da nitko više nikad na omladinskim utakmicama ne slavi s visoko podignutim šakama žuti karton za protivnika – to je nenormalno i da napravi jedan roditelj, a kamoli kad to u isto vrijeme naprave desetorica.

Neki bolesnici raspiruju antagonizam, ali na njih ionako ne možemo utjecati. Uvijek će biti ljudi koji u svojim glavama stvaraju „protivnike“ kako bi opravdali svoje postupke, ali ja se nekako nadam da ima dovoljno zdravih, normalnih sportskih djelatnika i roditelja koji će početi smirivati situaciju.

Jaka Iskra znači posljedično jači i Rudar, a zatim kronološki dalje posljedično jača Iskra. Živimo u gradu od desetak tisuća ljudi, moramo živjet zajedno. Premali smo, baš premali da bi se dijelili.

Zato, moramo raditi na tome da djeca koja treniraju nogomet, nevažno u kojem klubu, shvaćaju da je to igra. Svi volimo pobijediti, ali – igra. Kad to zaboravimo, onda smo u velikom problemu.

Jedno sam siguran, velikom broju ljudi na stadionu jučer ono nije bila igra. Počnimo to mijenjati, jer nam u protivnom godine ispred nas nose jako čudnu, ružnu i tužnu budućnost za naše ‘klince’. Da, naše. Svi su naši.”