Šest mjeseci nakon dolaska u Vodnjan, porazgovarali smo s našim suradnikom, ali i tamošnjim trenerom Zoranom Peruškom koji se tamo doima veoma zadovoljan.
S druge strane, i NK Vodnjan odaje dojam mirne sredine, što i nije bio slučaj u nekim prethodnim godinama. Međutim, u ovoj polusezoni nije bilo nikakvih potresa, iako ih je i moglo biti…
Zbog čega si uopće prihvatio poziv Vodnjana, što te privuklo?
Prvo i osnovno, ‘cool’ sam odmorio u godinu dana nakon što sam otišao iz Labina. A drugo, nisam imao namjere uopće se više baviti trenerskim poslom. Rekao sam davno, sam sebi, ovo ćeš raditi do 50. i nakon toga prestaješ.
No, poziv iz Vodnjana promijenio je tu misao. Naime, Vodnjan je grad, Vodnjan je klub sa predivnom poviješću, ali i klub koji je proživio u posljednjih deset godina teške trenutke. A ja sam rođen za to da si stvaram probleme u životu kada je sve mirno. I eto, rekoh, odoh ja tamo. Kad je bal, nek’ bude maskenbal!
Kako bi ocijenio jesenski dio polusezone, jesi li zadovoljan ostvarenim?
Jesen bih ocijenio kao periodom u kojem smo se momčad i ja privikavali jedni na druge. I potrajao je taj period. Gotovo dva-tri mjeseca nam je trebalo da kliknemo onako kako moramo kliknuti da bi na kraju bili zadovoljni.
No, najvažnije od svega je činjenica da u tom periodu, od kolovoza pa do polovice listopada, koliko god problema smo imali, a tu mislim ponajviše na rezultate, nije se čula niti jedna jedina teška riječ. Ni sa koje strane. Tako da, na kraju, svi smo zadovoljni s učinjenim.
Kako ti je raditi u Vodnjanu, osjećaš li se ugodno, imaš li sve potrebno za rad?
Očekivao sam tešku situaciju, to moram priznati. Jasno mi je da se radi o amaterizmu pa sam na to pripremio sam sebe unaprijed. Upoznat sam i sa svim činjenicama iz ranijih godina, i iskreno, nisam se nadao svemu što sam doživio.
Na treningu imam, u prosjeku, 17 igrača, sa čime se često ne mogu pohvaliti i mnoge “razvikanije” sredine. Pristup koji momci pružaju je izrazito profesionalan i pošten do krajnjih granica, ali i iznad toga.
Pošten prema klubu, pošten prema suigračima i pošten prema meni osobno. Ne nedostaje nam ništa, ali apsolutno ništa osim kvalitetnog pomoćnog terena i izvana se, na temelju svega toga, može steći dojam da se radi o kudikamo više pozicioniranom klubu no što realno stanje i je.
Kako se slažeš sa predsjednikom Đžijanom, stvara li se ikakav pritisak?
Ma kakav pritisak, to je jednostavno nešto sa čime se u Vodnjanu nisam susreo. Halo, pa mi smo imali na početku sezone pet poraza zaredom, a ja nisam čuo jedan jedini povišen ton. Ni u svlačionici, ni od strane Uprave kluba, ni od predsjednika kluba, a ni od vjerne skupine navijača koji nas uredno prate na svakoj našoj utakmici.
Pa ‘jbt’, u ranijim klubovima gdje sam radio, bio bih ne pred otkazom, nego pred deranjem kože s leđa, a ovdje, niti jedan jedini povišen ton. Nevjerojatno, ali naprosto nevjerojatan osjećaj.
Osjećaj da vrijediš, u prvom redu kao čovjek, kao osoba. Nemam riječi kojima bih taj osjećaj mogao opisati i nemam dovoljno riječi zahvale za strpljenje svih navedenih u tom izuzetno teškom periodu za sve nas.
Kakvi su planovi za proljeće?
Proljeće koje je pred nama, najprije ćemo iskoristiti da u njemu uživamo. Krećemo 30. siječnja, a dogovorili smo i odlazak u Veliku Kladušu na petodnevne pripreme i zajedničko druženje, što će nam svakako pomoći da jedni druge još više upoznamo, da se još više zbližimo i da u proljetnom dijelu napravimo bolji rezultat od jesenskog.
Budemo li kompletni, budemo li potpuno “unutra” smatram da se možemo uključiti i u samu borbu za vrh, neovisno o tome što smo zaostali dvanaestak bodova. No, ova momčad ima karakter i ne odustaje, ima tu neku domaću ‘grintu’, pa ako u prvih pet-šest kola napravi pozitivnu seriju, sve bi moglo biti do kraja otvoreno. No, ne opterećujemo se unaprijed time. Idemo korak po korak, pa dokle doguramo.
