Damira Znaora danas ljudi znaju kao splitskog kineziologa i mentalnog trenera, ali bio je to nekad i prvoligaški futsal igrač.
On je jučer napisao jednu objavu na društvenoj mreži Facebook koja je mnoge „resetirala“ i zamislila.
„Gledao sam Hajdukove kadete i nešto me iskreno šokiralo.
Jučer su igrali kadeti Hajduka protiv Solina. Dok sam gledao utakmicu, preplavio me jedan osjećaj – dosada.
Gdje je nestao vic?
Gdje je nestala nogometna magija?
Ja sam 91. godište i u svakoj generaciji imao si barem jednog virtuosa. Bilo je uvijek fizički dominantnih nogometaša koji su igrali ponajviše na snagu, ali Hajduk je oduvijek krasila izrazito napadačka orijentiranost.
Uvijek je bilo fantazista, driblera i killera, igrača u koje si se mogao gledati bez kraja. Prije je bilo nezamislivo da prođe jedno poluvrijeme bez driblinga, bez poteza.
Hajduk je jučer igrao kvalitetno po pitanju taktike. Pas igra je bila na razini, ali meni to jednostavno nije to.
Ne znam jesam li jedini, ali nogomet dječaka od 14 do 16 godina trebao bi biti divlji, neukrotiv i predivan.
Jučer sam gledao nogomet koji je imao vrlo malo grešaka i bio strateški vrlo precizan, ali gotovo nigdje igrača koji se usude biti posebni.
Fali individualnosti, spontanosti, kreativnosti, onih trenutaka kada ti zastane dah i jednostavno zapljeskaš jer ne možeš vjerovati što si vidio.
Ne prozivam školu Hajduka, jer mnogo je tu faktora. Djeca se više ne igraju na ulici. Djeca samostalno ne razvijaju tehniku. Više su zainteresirana za mobitel nego za loptu.
No pravi problem je dublji:
– preuranjena profesionalizacija dječjeg sporta
– pretjerana kontrola trenera
– strah od pogreške
– kultura rezultata umjesto razvoja
– roditeljski pritisak
Uz to, primjećujem gestikulacije trenera u svim generacijama i među svim klubovima na svaki pokušaj inicijative koja odudara od vizije trenera.
Ružno je za reći, ali djeca su danas postala joystick igrači, a treneri stručnjaci za stvaranje robota koji će im donijeti trenutnu pobjedu.
Razumijem i trenere. Ako se ne prilagodiš viziji i budeš svoj, često ne opstaješ.
Ali bez buntovnika neće se mijenjati ništa.
Mogao sam i ja pognuti glavu i ne pisati ništa i ne komentirati. Ali neću, jer mi je žao te djece, a i nas gledatelja.
Djeca imaju puno više za ponuditi, ali imam osjećaj da im društvo to ne dopušta.
Roditelji na tribinama prate svaki pokret i često je bitna samo pobjeda. Ili pak čista suprotnost, forsiranje da dijete nasilno ide samo i gradi svoj osobni status.
Jednom riječju neprirodno.
I kao što vidimo mnogo neprirodnosti u svijetu, tako to vidim i u sportu.
Što zapravo želimo od dječjeg sporta — pobjednike danas ili slobodne, kreativne igrače sutra?“, pita se Znaor na kraju.
