U novu jesensku sezonu razgovora „Srijedom iskreno“ krenuli smo s čovjekom koji stoji iza Stanoinvest Futsal Pule, malonogometnog prvoligaša koji će i u novu sezonu s ozbiljnim ambicijama. Malo o sportu, malo o Puli, a ponešto i o neočekivanim temama, porazgovarali smo s njim ovog puta.

Za početak, kako nam je „stanje“ u Stanoinvest Futsal Puli? Jeste li spremni za novu sezonu, kako ti djeluju seniori, a kako omladinski pogon?

Ova je sezona specifična zbog nastupa naših igrača na svjetskom prvenstvu pa se malo kasnije svi okupljamo, ali svim vodećim ekipama je tako pa neće biti neke veće prednosti ni za konkurenciju. Seniori djeluju dobro, mislim da ima još dosta prostora za napredak kod svih.

Naša liga je fizički zahtjevna, igra se jako čvrsto i agresivno i mislim da nam taj dio treba, njega smo imali u prvoj sezoni u najvišem rangu i po meni moramo taj dio vratiti u svoju igru. Bili smo prepoznatljivi po ‘fightu’ i to nam danas fali. Tada smo bili oni koji smo ostavljali na terenu zadnji atom snage, uklizavali. Sada igramo lijepo za oko, ali nam treba i grinta.

Omladinski pogon nam je dobar, juniori su stvarno dobri, imamo super generaciju koja po meni može jako puno ove sezone, imaju odličnog trenera Cetinu koji je fanatik rada i ako na njih prenese taj svoj fanatizam i ti dečki zauzmu taj stav da mogu puno, vjerujem u veliki rezultat. Kadeti nam malo ‘štekaju’, to je inače generacija koja je problematična u sportu današnjice, pubertet odradi svoje i nažalost nerijetko djeca u toj dobi odustanu od bavljenja sportom. Kod pionira je situacija jako dobra, imamo dosta djece i više ne upisujemo. 

Kod nas i dalje vrijedi pravilo da djeca ne plaćaju članarinu niti opremu tako da nam je želja da rade i napreduju i da opet kroz 10 godina imamo svojih desetak igrača u rosteru. Hasanbašić i Cindrić rade sa njima, kada smo ih okupili bili su najmlađa ekipa od svih, sada dvije godine nakon imaju temelje i dobri su. Kod njih nam je želja da stasaju, pohvataju osnove i iz toga mora doći rezultat, ali nije prioritet. Kada se sve zbroji i oduzme, imamo sve posloženo, imamo svoj trenerski kadar kod djece i vjerujem da je pred nama dobra sezona.

“Nadam se da možemo ove godine stepenicu više od lani”

Dojam je da su mnogi jako zadovoljni trenerom. Kakav je tvoj komentar, što vas je „poguralo“ u nastavak suradnje s vaše strane?

Alvaro Martinez je izuzetno temeljit, voli raditi, pazi na svaki detalj. Dečki vole sa njime raditi, ispravlja ih. Moramo biti svjesni da mnogi su futsal počeli igrati kasno. Trudi se svakome od njih popraviti stvari da na terenu budu još bolji. Prihvatio je filozofiju kluba, od ove godine će pomoći i kod mlađih kategorija.

Nadam se da možemo ove godine stepenicu više od lani i da će nam svi igrači dodatno napredovati. Ima ove sezone veliki stožer, dobio je sve što je htio, sam birao igrače sa strane i sada je pred njim i teret rezultata. S obzirom da je karakterno ambiciozan i sličan nama po pitanju uspjeha, vjerujem u još neki pehar u našim vitrinama.

Na Svjetsko prvenstvo otišla su nam i dva Puležana, koliko to doživljavaš kao uspjeh kluba, pa ako hoćeš, i osobno?

Ne sjećam se da je iz pulskog kluba na svjetsko prvenstvo u nekom momčadskom sportu išao neki Puležan koji u tom trenu igra u pulskom klubu. Naravno da sam ponosan, ali na te dečke. Dodajmo tu i Manola koji je bio blizu odlaska, ali se ženio u tom razdoblju (i ovim putem čestitke) i ovaj puta nije bio na spisku. Kada im mi govorimo da se može puno, da vjeruju, onda može to biti i priča. Ali, sada su tamo.

To je njihov uspjeh, odraz njihovog rada i odricanja. Obojica su super mladi ljudi, izuzetno talentirani i dali su se u to 130%. Ja sada kažem da je mjesto tamo i Manolu, Deanu i Danijelu. Imamo mi u Puli jednu posebnu generaciju i samo je bitno da svi shvate da im je ovo kruh i prilika. Ja sam privilegiran da sam sa njima skoro svaki dan, učim ja puno do njih, nadam se da su i oni nešto od mene i Valtera.

Osobno mi je drago da sam pregrmio sve moguće ‘nevere’ u ovih sedam godina dok se sve ovo stvaralo. Da nema kluba sigurno bi uspjeh tih dečkiju bio teži. Mi smo od prvoga dana vjerovali da je stvaranje kluba nužno, da imamo talenata, da ima ljudi koji će dolaziti na tribine. Kada uđeš u dvoranu i 1000 ljudi pjeva Noći Istarske naježiš se i na tren ipak osvjestiš da radiš nešto dobro.

Da je netko pred pet godina rekao da će u Puli igrati Barcelona ili da će iz nekog pulskog kluba tri igrača igrati na svjetskom prvenstvu, svi bi se smijali, a mnogi i jesu. Ali eto, ipak se dogodilo. Hvala svima na tom putu, suradnicima i sponzorima najviše. I veliko hvala svim igraćima, vjerovali su u našu viziju i svojim igrama, borbom i rezultatima oni budu ti koji te natjeraju da prespavaš onaj dan kada bi najrađe sve poslao na ono mjesto.

“Više je za promociju Hrvatske napravio Luka Modrić nego sve turističke zajednice i svi hotelijeri na kup u svih 35 godina”

Znali smo (pro)komentirati „sport u Istri“. Imaš li neki „čarobni štapić“, što nam treba za korak dalje?

Čarobni štapić je promjena stava politike i društva prema sportu. To više nije rekreacija, nego biznis i najbolja reklama neke destinacije, a mi smo eto nekom greškom osuđeni ponajviše živjeti od turizma. Više je za promociju Hrvatske napravio Luka Modrić nego sve turističke zajednice i svi hotelijeri na kup u svih 35 godina.

Ali, onda svi mi kao društvo u stvaranje njegovih nasljednika ulažemo “ča ili niš”. To je računica koju ja nikada neću shvatiti. Tzv. velike kompanije u Istri ne ulažu u ozbiljan sport, naći pravog sponzora je kod nas naučna fantastika. Okruženje, a tu mislim na politiku, nije stvorilo pritisak i nametnulo stav da je ulaganje u sport maltene pa obaveza.

Tu slobodno dodajmo i kulturu. Kod nas ljudi nekome nešto kupe, obavezno se uz to slikaju i eto donacije. Ako zaista želiš biti humanitarac i davati potrebitima, to činiš i ne slikaš se! Ulaganje i sponzoriranje sporta je misaona imenica i od tuda sve kreće. Ljudi zarađuju ozbiljne novce u Istri, ali vraćaju kikiriki. I to je realnost. Pošaljite danas svim tim velikim, uspješnim kompanijama mail sa zahtjevom za sponzorstvo.

Znate koji je rezultat? 95% neće ni odgovoriti, a onih 5% vas obavještava da imaju natječaj za donacije i sponzorstva i da se javite?! Time vidiš da ni u tim firmama ljudi nemaju pojma o pravom marketingu niti tome što je danas sport. Kada bi sutra promijenili taj stav, treba nam pet godina za ozbiljan iskorak. A nekako sumnjam u tu promjenu. Ali imam savjet, stavite ispred naziva kluba umjesto NK, KK, RK dodatak OPG, Maslina, Vina, Pršuti i eto para ko blata. Nitko ne pita za šta ni koliko, samo daj.

“Pula 35 godina gradi drugu dvoranu, u međuvremenu je valjda izgrađena i postaju na Marsu”

Ne znam je li dovoljan samo „štapić“ za sljedeće pitanje – po tebi, krucijalni izazovi sporta u Gradu Puli? Što treba mijenjati?

Au, to je pitanje za višesatnu TV emisiju. Slično kao u prijašnjem pitanju, stav politike. Nitko ne osjeća da mora dati, nije to nešto što ti donosi pozitivan stav društva. Pula 35 godina gradi drugu dvoranu, u međuvremenu je valjda izgrađena i postaju na Marsu. Napraviš dvije montažne trenažne dvorane i eto temelja za rad. Ali mi crtamo, premještamo, ako slučajno se takne neko stablo, panika.

Halo ljudi, dvorana je danas osnova urbanog života i razvoja. Imamo ozbiljnih problema s motorikom i zdravljem djece, pola djece ne može napraviti kolut naprijed, ogromni postotci lokomotoričkih smetnji, a mi se bavimo time da premišljamo što ćemo, treba li nam teren, dvorana. TREBA! Poreč ima sedam dvorana rukometnih gabarita ,mi dvije. I sada ti radi, ulaži.

Ima stotinu rješenja, jednostavnih. Danas je to najveći problem, svi bježe od jednostavnih, brzih i jeftinih rješenja. Jer ona ne ostaju negdje kao spomenik, to su samo funkcionalne stvari koje trebaju nekom gradu, Puli posebno. Osim mog sponzora, vidiš li neku pulsku tvrtku na nečijem dresu, da ulaže ozbiljan novac? Ne. Svi komentiraju Španjolce u Istri 1961.

Ne slažem se ni ja sa milijun njihovih poteza, ali ajmo biti realni, da ih nema klub je “adio”. Time dečki hvala što ulažete i kapa do poda. Novaca ima, mora se ga znati preraspodijeliti. Ali time i promijeniti neke stvari, za početak ako se klubovima više daje iz proračuna odmah ukinuti sve članarine da što više djece ide u sport, a ne da roditelji moraju preračunavati koliko i kada mogu.

Ako su nam dali kroz proračun, smatram da više ne trebaju davati. Ma ima toga more, sport i kultura mogu jako puno i biti pokretač da grad živi svih 12 mjeseci. Mi smo očiti primjer, ljudi dođu i kažu – kada igrate doma ispunjen nam je vikend. A ti ljudi izađu, kupe ulaznicu, dijele to iskustvo sa svojim klincima, potroše na neko piće, pizzu.

To je gospodo ekonomija koju nitko ne shvaća, a vani je ona trenutno najjača ikad. I onda svi mi koji vodimo klubove ispadamo jadnici koji moljakaju okolo novac da bi eto nečiji talent preživio, da bi netko prvi puta putovao, da u konačnici netko ode na SP. Može li Pula imati više vrhunskog sporta? Ne da može, nego je sramota da nema.

“Ako se na to odlučim, sam ću javno istupiti i onda reći spreman sam i grade moj nudim ti to, to i to”

Tu te moramo pitati – gradonačelnička funkcija – koliko ima istine u tome, spremaš li se za tu avanturu ili je nešto „napuhano“?

Nakon članka na jednom portalu od prošlog tjedna telefon mi ne prestaje zvoniti i hvala svima na porukama. Gledaj, ja radim izbore preko 20 godina, od marketinga do PR-a. I nije ovo prvi puta kao tema oko mene. Obožavam Pulu, ja sam se vratio u nju jer nisam više htio biti vani.

Radim svaki dan nešto izvan svog posla za to da bude nečega u gradu. Ali ima još vremena, odluka nije laka, ne zbog mene, nego zbog mojih zaposlenika, poslovnih planova, obitelji, Nisam sam i nisam sebičan, takve odluke kroje i mnoge živote oko mene. Ako se na to odlučim, sam ću javno istupiti i onda reći spreman sam i grade moj nudim ti to, to i to.

Prije devet mjeseci napisao sam tekst koji je za cilj imao svojevrsni “potres” u organizacijskom odboru “Ulice”. Kakva je situacija tu trenutno, što možemo očekivati ove godine?

Znaš da imaš pravo, zadnje dvije godine smo malo zapustili tu prelijepu manifestaciju. Zato prihvaćam sve tvoje kritike, u pravu si i to treba biti bolje.

Ove godine idemo ranije, uskoro objavljujemo najavni klip, početkom listopada kreće redizajnirani novi web kluba i turnira. I najveća novost, ove godine pokrećemo i ženski turnir. Taj turnir zaslužuje puno veću financijsku potporu od one koju ima, makar grad zadnje dvije godine pomaže i pokrije većinu troškova, a uključila se i županija.

Dati ćemo sve od sebe da ove godine bude bolje, da vratimo nagradne igre, da informiranost bude bolja i nadamo se opet uzlaznoj putanji po pitanju boja prijavljenih ekipa. Iako nas sve jače ekipe guraju da povećamo nagradni fond, izgubili bi time kvartovske škvadre koje se okupljaju većinom samo za Ulicu, jer nebi imale šanse već od prvog kola.

Ja se sada naježim kada se sjetim legendarnih Slipci iz Smoljanci/Savičente i njihovog polufinala, pune dvorane i harmonika koje sviraju cijelu utakmicu. To je Ulica i za to je radimo. Ili lani Valdebek, nitko ih nije prije turnira ni spomenuo, godinam na okupu, prava kvartovska ekipa. I na kraju dvorana za njih, sreća i fanatizam igraju za njih i ljudi osvoje ulicu.

I ponavljam, cure krenite se okupljati, naše ljepše polovice su zaslužile svoj turnir, sve je više cura u nogometu i smatram da moramo podržati tu jednakost i dati im priliku da svoj talent pokažu pred prepunom dvoranom.

“Svaka prašćina, branje grojza, vađenje kumpiri, to je nama bilo kao epizoda humoristične serije”

Pred kraj, nekako nespojivo sa svime što radiš je angažman u Teatru Naranča, odnosno tvoje pisanje scenarija. Otkada to radiš, je li to „ispušni ventil“ za sav ostali stres u poslu i sportu?

Za početak osnovna napomena – kao i u klubu i u Sceni 15+ imam privilegiju surađivati sa genijalnim mladim talentiranim ljudima iz Pule! Taj dio teatra Naranče je za odrasle i svi zajedno smo došli na ideju da “provamo”. Kroz razgovor i privatne odnose sa ravnateljem Majklom Mikolićem koji mi je nećak krenula je zafrkancija, a bilo je vrijeme Korone i sjedenja kući, da bi mogli se bar smijati svemu tome. Jer tragedije je bilo puno previše. Mi smo na svakodnevno bombardiranje kataklizmičkom negativom odgovorili komedijom – Moje Istrijansko Korona Vjenčanje.

I pogodili, ta je predstava odigrana preko 50 puta, pogledalo ju je preko 20.000 ljudi. Jedini uvjet od prvoga dana je bilo – pišem samo na čakavštini! Moj jezik, moje narječje, moje djetinjstvo i odrastanje. U općem preuzimanju engleskom kao jezika današnjice, ja sam imao potrebu lupiti kontru. U čast naših didi i babi, teta, barbi.

Njihove su šale meni bile na razini vrhunskih engleskih humorističnih serija. Svaka prašćina, branje grojza, vađenje kumpiri, to je nama bilo kao epizoda humoristične serije. I imao sam želju te skečeve i taj humor vratiti u život i staviti na daske, da se na zatre baš sva naša povijest. Pišem sa velikim guštom, onako navečer, kada svi zaspu. Smijem se sam sa sobom, prepričavam ustvari svoja sjećanja, humor iz mog djetinjstva.

Iza mene su četiri predstave, zadnja je Kako preživjeti Punicu i već sada smo blizu 30 izvedbi. Ljudima fali humora, fali malo i domaće beside. A mogu najaviti i petu predstavu, negdje kroz zimu izlazimo i sa petim autorskim dijelom, ista ekipa, iste suze od smiha. A naslov vam govori sve, jer nema fameje u Istri danas koja barem jedan put ni pitala svoje stare – Ma kadi je ti kunfin??

“Danas smo grad koji je protiv svega, a nekada smo bili grad koji je bio ispred svega!”

Za kraj, jedno pitanje koje iskreno postavljamo najčešće političarima – da je sve moguće, da si svemoguć – što bi poklonio Gradu Puli i Puležanima?

Poklonio bi svome gradu da OPET bude ozbiljan, moderan grad kakav je bio u bivšoj državi. Bili smo avangarda, najbliži zapadu, grad progresive, ambicija. Da sutra mogu, nebih vraćao vrijeme, nego samo prekinuo TAPIJU i krenuo prema naprijed i stvorio grad ambicioznih ljudi okrenutih budućnosti, a ne žalosnih za prošlošću. Danas smo grad koji je protiv svega, a nekada smo bili grad koji je bio ispred svega!