Čekali smo ih dugo, a onda kad su se oslobodili, morali smo biti brzi, jer ili kamp odrađuju, ili ga spremaju.
Naravno, govorimo o Aleksandru Starčiću (u razgovoru Aco jer ga tako zovu svi) i Aleksi Cotiću (u razgovoru Cole jer ga tako zovu svi), pokretačima i glavnim likovima golmanskog kampa „Cotić-Starčić“.
Uplovio je u petu godinu taj kamp koji je u međuvremenu postao pravi brend, pa smo tim povodom odradili i ovaj razgovor.
Za one koji ne znaju, ako takvih ima, kada i kako je krenula priča o golmanskim kampovima „Cotić-Starčić“? Kad ste vas dvoje krenuli surađivati, kako ste došli na tu ideju?
COLE: Naša priča krenula je službeno 2018. godine, na zimu, prvim kampom u Dajli na kojem je bilo 20 vratara. Ta želja postojala je i ranije, imali smo ideju, ali smo čekali da završimo sve licence.
ACO: Želja je postojala i ranije, ali zasebno kod svakog od nas dvoje. Ubrzao joj je roditelj jednog našeg vratara kojeg smo zajedno trenirali. Gospodin Josip Tomičić je čuo naše ideje i želje i samo nas je ubrzao. Naravno, licence su bile prva stvar koju smo htjeli napraviti prije početka.
“Svakako je lakše ispravljati nego početi ispočetka, ali mi se ni toga ne bojimo”
Imate cijelu priču baziranu na kvaliteti rada, nikad niste odustali od prvotnih ideja za trening, iako vam je to često bilo protivnik povećanja broja golmana? Je li rad na treninzima baza svakog kampa ili postoje i oni koji marketingom i PR-om uspiju preveslati roditelje i djecu?
COLE: Naša su pravila odavno poznata i bazira se na 20 vratara po kampu, baš zbog te kvalitete rada. Istina, Dajlu i Izolu smo podignuli na 30 vratara po terminu iz jedinog razloga jer imamo 6 grupa po 5 vratara, a mi treneri odradimo svaki po tri treninga.
Tu treba spomenuti da imamo i asistenta Danijela koji nam pomaže. Kod nas je rad jedino mjerilo zato i jesmo danas tu gdje jesmo.
ACO: Naš cilj je da djeca budu zadovoljna radom i to je naša vodilja, a to se može samo kvalitetnim radom na poboljšanju njihovog izvođenja vježbi, kako tehničkih, tako i elemenata taktike.
Vjerojatno vodite neku evidenciju, s koliko golmana ste svih ovih godina radili?
COLE: Ukupno je kroz ovih pet godina kroz kampove prošlo 605 vratara od kojih preko 400 različitih.
Znali smo pričati na ovu temu – je li bolje ništa s golmanima ne raditi ili može biti koristi i od nestručnog golmanskog treninga? Točnije, ne što je bolje, nego što je gore od te dvije loše opcije?
ACO: U većini klubova nema kvalitetnog rada, a ponegdje ga nema uopće. U takvim klubovima pojedinci se upuštaju u rad s vratarima i na tome smo im zahvalni. Svakako je lakše ispravljati nego početi ispočetka, ali mi se ni toga ne bojimo.
Bolje je da se i nešto radi sa vratarima nego da se ne radi ništa. Za sve klubove koji nemaju trenera vratara, a koji imaju problema s radom vratara i imaju nekoga tko radi ili želi raditi mogu nas slobodno kontaktirati i spremni smo pomoći.
COLE: Da, nažalost u klubovima se jako loše radi sa vratarima. Istina, to sada ide na bolje, ali definitivno nedostaje školovanog kadra. Rekao bih da smo obojica pobornici smo da je bolje ikakav rad nego nikakav.
Sigurno da je i nama u kampu puno lakše odrađivati treninge kada dečki dođu sa određenim znanjem.
“Nije tajna i da smo si kvalitetom rada u kampu otvorili vrata na privatnom planu”
Kakvi su mladi vratari u Istri, imamo li predispozicije, koliko radimo na tome, kakva nam je budućnost na vratarskim pozicijama?
COLE: Mislimo da smo kompetentni to reći – Istra ima itekako kvalitete na vratarskoj poziciji. Kroz kamp nam prolaze više-manje svi ponajbolji vratari raznih godišta i sigurni smo da za tu poziciju ne treba brinuti.
Onako leksikonski – gdje sve imate kampove i koliko termina? Planirate li još koji?
ACO: Kampove za sada održavamo u Dajli, Nedelišću, Ravnoj Gori, Postojni i Izoli. Ove godine na programu je čak 12 kampova kroz koje će proći preko 300 vratara s cijelog Balkana. Kad ovako to izgovorimo na glas, zaista nas ispunjava ponos.
Već ste stvorili brend koji privlači veći broj mladih vratara od onoga što možete primiti, ali nikad niste uzeli „ispomoć“ i proširili kadrovsku stranu, zašto?
ACO: Neka Aleksa priča o trenerskom dijelu „staffa“, ja ću o onom popratnom, jednako važnom, ali naglašavam, u najmanju ruku jednako važnom. Ponosni smo što uz „team menadžericu“ Rominu Cotić čije su zasluge za ovu priču najveće, sada imamo i dvije liječnice dr. Vesnu Janko Radovan i dr. Jelenu Alessio.
Tu je i Tea Cotić koja pomaže u organizaciji, a od neki dan jači smo i za bivšu odbojkašicu Poreča iz zlatnih dana Lenu Burilo. Ovih dana izlazi web stranica za koju je zadužena upravo Lena. Definitivno „staff“ na kojem mogu požaliti i mnogi prvoligaši.
Nije tajna i da smo si kvalitetom rada u kampu otvorili vrata na privatnom planu. Kolega i ja smo već odbili lijepe ponude zbog naše priče i zbog djece koje su dio te priče. To je dokaz da se radom i kvalitetom može puno postići.
COLE: Ako kažemo da svakodnevno primamo pozive raznih trenera sa svih strana nije ništa novo. Kad smo krenuli, nitko se nije gurao, a sada bi svi došli, probali, odradili. Što se toga tiče, možda će djelovati malo grubo, ali za trenere tu mjesta nema za nikoga.
Naime, nas dvojica radimo po istom stilu, atmosfera je odlična, a na njoj se gradi ostalo. Uz to, kad Danijel završi sve odgovarajuće licence, on je jedini koji će sigurno moći se pridružiti u ravnopravnom radu na terenu.
“Nikakvi dolari ne mogu promijeniti sadašnjost i budućnost kampa”
Koliko traje priprema jednog kampa, što je sve bitno za kvalitetan kamp?
COLE: Pripreme za sljedeći kamp počinju naredni dan od prethodno završenog. Bez lažne skromnosti, puno je posla oko organizacije – od opreme, smještaja, plana rada i svega ostalog…
Za kraj, na Balkanu ste sve poznatiji, planirate li možda „probiti“ te granice?
COLE: Naravno da imamo puno planova. Ovih pet prvih godina smo napravili puno više od zacrtanog i sljedeći korak je inozemstvo i to nije nikakva tajna.
Pojedinačno bar 3-4 puta na adresu nas trenera dolaze ponude sa svih strana, ali Goalkeeper Camp je sada naša sadašnjost i budućnost koju smo sami stvorili i nikakvi dolari to ne mogu promijeniti.
Ako smijem, iskoristio bih i priliku te se zahvalio našim generalnim sponzorima čiji logo krasi našu opremu. Hvala Bonin tartufima i Larixu Umag. I da – nismo više mali, ali smo dovoljno veliki da ne budemo više mali.
