Prije svega, kakva ličnost. Rođen 1979. godine u Tuzli, Dario Jagić rukometnu je afirmaciju stekao u Metkoviću s kojim je osvojio Kup EHF-a protiv Flensburga 2000. godine. Igrao je s Balićem, Metličićem, Sulićem, Lackovićem i mnogim ostalim rukometnim imenima, a u karijeri je promijenio – 17 klubova.
Osim u matičnoj Budućnosti iz Banovića, nastupao je i za Koprivnicu, tuzlanski Zrinski, riječki Zamet, Senj, Zadar, Metković Jambo, Rudar Labin, grčki Aris Nikeas, Crikvenicu, švedski Djurgarden, švicarski Winterthur, ciparske Intercollege Nikoziju i SPE Strovolos, egipatski Entag El Harby te na kraju za zagrebački Medveščak te je igračku karijeru završio u Rovinju gdje je od 2013. i trener seniora.
Uz to, poslovno je aktivan kao pokretač projekta “Youth Movement Power”, višesportske manifestacije s preko 3000 natjecatelja svake godine u Rovinju, Poreču i Puli te “Special Power League”, sportske lige za djecu i osobe s teškoćama u razvoju u koji su se uključili i profesionalni sportski klubovi poput GNK Dinamo Zagreb, NK Istra 1961 Pula, NK Osijek, HNK Hajduk Split, NK Slaven Belupo, RK PPD Zagreb…
Krenimo s aktualnostima. Živiš u Puli, gradu koji ima toliko sportova, a infrastrukturu takvu kakvu ima. Kako, po tebi, zadovoljiti svih?
Ma, nemoguće. Kao prvo, gradonačelnik je pozitivan, trudi se, ali ne idu stvari preko noći i teško je očekivati brzinske promjene. Ali, problem je vrlo jednostavan. Rukomet, imaš Verudu, muški i ženski rukometni klub Arena, pa futsal, odbojka, muški, ženski, pa i košarku u dva spola, a jedan dom sportova!
Pa, molim Vas, Labin i Rovinj imaju dvije dvorane, u Poreču ih je teško pobrojati…Ali, dvoranu treba sagraditi, međutim, ona mora biti i kongresni centar, multifunkcionalna, kako bi se mogla opravdati. Ne treba ni velika, samo da je što održivija, a nasušno je potrebna.
Vratimo se na početak. Rukometni klub Rovinj, kada dolaziš u klub?
Na nagovor Davora Badurine dolazim 2013. godine u Rovinj. Bio sam dotad trener kadeta Medveščaka i pomoćni trener seniora te nekako sređen život u Zagrebu. Ipak, za moju suprugu i mene, to je preveliki grad. Živio sam u Kairu i Stockholmu, u ekstra velikim gradovima, ali to jednostavno nije za nas.
Došli smo u Pulu te sam ubrzo stigao u RK Rovinj. Prve godine sam igrač, a već sljedeće igrač-trener. Tada dolazi i Alen Jašarević, čovjek koji mi je promijenio pogled na Rovinj, a od kluba smo zajedno napravili jedan stabilan sportski subjekt.
Kad si igrač-trener, u čemu si slabiji – kao trener ili kao igrač?
Sigurno kao igrač. Jednostavno, moraš paziti na neke stvari koje ti maknu fokus i ne daješ maksimum u igri. Gledaš sve dečke što radiš i vrlo je teško.
“Već 2010. godine vidio sam kamo ide rukomet u Egiptu!”
Kako je krenula rukometna karijera?
Ajoj, kako ćemo to sve proći – igrao sam u 18 klubova. Prvi ‘skok’ doživljavam kada dolazim u Koprivnicu gdje s odličnom momčadi odlazimo na kadetsku završnicu u Pulu gdje završavamo treći u državi. To mi je donijelo transfer u Zamet koji me poslao u Senj na posudbu, u Prvu B ligu.
Senj je bila posebna priča. Kad te Senj prihvati, onda si njihov. Imao sam plaću 500 kuna, a na kraju mjeseca ostalo mi je 200! Nisam uspio potrošiti, ljudi su me zaista uzeli pod svoje.
Nakon toga odlazim u Zadar, gdje sam bio najbolji strijelac Prve B lige i dobivam poziv za Metković, vjerojatno najjači ikad. Goluža, Metličić, Dominiković i ostali, osvojen Kup EHF-a i veoma sam ponosan da sam uopće bio član tog sastava. Metković je tada imao jednu od najboljih juniorskih selekcija u državi, ali su tek jedan ili dvojica igrali u seniorskom sastavu – eto, takva je bila momčad.
Nažalost, zbog neslaganja s trenerom, odlazim iz kluba i dolazim u Labin. Ponovno, igram u sastavu koji je možda najbolji kojeg je taj grad ikao imao – Misovski, Vinovrški, Šujster, Rajić, Višković, Zupičić…
Ozlijedio sam se u Splitu i odlazim iz Rudara, križni ligamenti su pukli i nakon rehabilitacije odlazio u Aris gdje sam bio peti strijelac lige. No, kako nisam išao odmah na operaciju, u Grčkoj sam igrao i s poluzdravim koljenom te nakon toga više nije bilo izbora – morao sam pod nož kad je sve u koljenu „popucalo“.
Vraćam se u Metković nakon duge rehabilitacije, a onda slijedi dvije i pol prekrasne godine u Crikvenici. Opet, nova dvorana, more, svaka utakmica 1500 ljudi. A ja, nisam se mogao prvu polusezonu sastaviti s loptom, koma. Top ekipa, Prskalo, Načinović te kad sam se i ja „probudio“ i skupio u glavi – i onda dvije sezone igram vjerojatno svoj najbolji rukomet u životu.
Obrana, napad, sve me išlo, a trebate znati da je u to vrijeme u Hrvatskoj igrala kompletna hrvatska reprezentacija koja je 2003. postala svjetski prvak. Nakon toga, odlazim u švedski Djurgarden pa u švicarski Winterthur, lijepe uspomene, ali i teška ozljeda ponovno, opet koljeno, ali drugo.
Dolazim doma, na Krk, razmišljam što i kako, imam neke ponude…Zove me čovjek bi li volio otići na Cipar. Pitam ja u tom trenutku, rukomet i Cipar? Međutim, kad sam vidio što mi nude, nisam dvojio. Fakultet plaćen, knjige, škola, auto, stan i najveći novci u karijeri dotad. Četiri godine ugovora sam odradio.
Uslijedila je trudnoća moje supruge, htio sam da mi se dijete rodi u Hrvatskoj. No, posljednju godinu na fakultetu u Cipru krećem raditi na europskim projektima i to mi se zasviđalo, bio sam istraživač u jednom projektu na razini 32 države. Kad sam se vratio, puno mi je pomogao Vidoje Vujić, tada dožupan PGŽ, profesor koji je radio u Opatiji, pomogao mi je na tom projektu.
Poslije Cipra sam, jedini Hrvat uz Kljajića i Smailagića, potpisao profesionalni ugovor s jednim egipatskim klubom – Entag El Harbi. Već tad sam vidio i osjetio jačinu njihovog rukometa i ogroman rast pa se ni malo ne čudim ovim aktualnim rezultatima. Vjerujte, već tada, 2010., su za hrvatske klubove bili nedostižni.
Nakon toga, odlazim u Medveščak, radio sam s kadetima u kojima je recimo bio i Gadža koji je sad u Vardaru. Priča sa Istrom kreće 2013. godine kada dolazim u Pulu te će u rujnu ove godine biti deset godina da sam trener u RK Rovinj.
RK Rovinj danas – kako ste posloženi?
Moram spomenuti kako smo pojačani novom upravom. Točnije, radi se o novom direktoru kluba, on se zove Edi Jakupi, koji je s nama krenuo u projekt da dignemo klub na viši nivo. Evo, upravo smo odradili osvježenje vizualnog identiteta.
“Pipe je kao igrač Zameta bio najbolje krilo svijeta”
Spomenuo si ranije Egipat. Što je problem hrvatske reprezentacije proteklih godina – zbog čega se, po tebi, dogodio pad?
Ne radi se obrana. Tehnika obrane. Klinci ne znaju kako stajati u obrani, kako izaći, kada i kako napraviti faul. Ne postoji rad u klubovima na tehnici obrane. Vjerujem da mnogi treneri ne znaju objasniti klincima kako se igra obrana.
Ali, pusti Egipat, vidjeli smo i Maroko. To je bila simultanka Luke Cindrića. Tko zna, da on nije imao sjajan dan, kako bi završilo. Realno, da nije bilo njega onakvog, možda bi i izgubili. Što očekivati protiv Danske? Stvarno ne znam.
Prijatelj sam sa Cvebom (op. izbornik Horvat) i razumijem što želi, ali ne znam što je posrijedi. Ne znam što se dešava između, ali mislim da ne uspijevaju izvršiti zadatke koje on stavlja pred njih. Ali, prvi problem je obrana, ona je bila naš zaštitni znak.
No, kako bi razumjeli situaciju, moramo se vratiti malo unatrag. Hrvatska je svojedobno imala jaki Karlovac, jaku Moslavinu, jak Medveščak, jak Osijek, jaku Crikvenicu, jak Zamet, jak Split Brodomerkur…i svi su radili.
Dodajmo tu i činjenicu da si nakon rata dobio veliki broj igrača koji su stigli iz BiH, a bili su odlični i sigurno su podignuli kvalitetu cijele lige, a samim time i podražaj.
U odnosu na tad, sada se kvaliteta smanjila. Mislim, gotovo svi reprezentativci su igrali u Hrvatskoj, osim Perkovca, Saračevića i Ćavara. Pipe Smailagić je kao igrač Zameta, sa mnom igrao, bio najbolje krilo svijeta!
Idemo ovako. Maknimo omladinske reprezentacije, jer onda znamo tko bi bili, reci nam najbolju sedmorku od igrača s kojima si igrao u klubovima?
Ajme, znaš li ti s koliko igrača sam ja igrao? Idemo od obrane – Davor Dominiković i Alvaro Načinović, jedan do drugog. Razmišljati ne moram ni o Kini Kalebu i Petru Metličiću, a tu mora biti i Slavko Goluža.
Napadački pivot je Mladen Prskalo, definitivno – kako smo se razumjeli…Golmana moram dva – Zsolt Perger je bio mađarska legenda, u jednoj utakmici kad smo igrali zajedno u Švedskoj, imao je 31 obranu, što više reći?
U Wintethuru sam igrao s Marcom Kurthom, desnim krilom koji je redovno igrao za švicarsku reprezentaciju. Evo, neka to bude to klupski, iako, ovo je jako teško…
Najdraži trener? Koje si najviše zapamtio?
Moram spomenuti dva. Prvi mi je probudio želju za rukometom. Zoran Stevanović, on je iz Budućnosti Banovići, pivot nekada bio. Imao je gard i osobnost.
Isto tako, kad sam došao u Zadar – Miroslav „Čaja“ Čačić. Njegov fokus u Zadru je bio na obrani. On je stvorio Valčiće, Ninčevića i mnoge druge te bi rekao da su mi oni ostali u najsnažnijem sjećanju, iako pamtim naravno i mnoge druge koji su me trenirali – Obrvan, Linc, Puljević…
“Moj život je rukomet.”
Za kraj, mnogi znaju kako si uvijek ostao uz sport, ali rijetki znaju što sve radiš. Osnivač si i pokretač projekata „Snaga djece u pokretu“, Special Power League“ i mnogih drugih…
Moj život je rukomet. Tražio sam da moj posao bude vezan uz sport i kad sam to pronašao po dolasku u Pulu gdje moram spomenuti i podršku direktoricu tvrtke ATI, Vesnu Budisavljević. Danas surađujemo preko dvije udruge, a osnovao sam i Istarsku sportsku akademiju. Da nisam tada imao podršku i njeno povjerenje, danas ne bih imao sudjelovanje u ovim projektima iza sebe.
Spomenuo bih i osnivanje RK Medulin u kojem je u proteklih osam godina tu školu prošlo između 90 i 100 mladih rukometaša. Nama je cilj, jer to radim zajedno s Davorom Badurinom, zadržati djecu u sportu. Naglašavam, u sportu.
Kad ja vidim da netko stavlja kopačku na nogicu djeteta od 5-6 godina, ne znam što reći. Deformiraš mu kralježnicu, to nema nikakvog smisla. I dalje ne razumijem zašto postoje rezultati mini rukometa.
Ali dobro, nije to bilo pitanje. Akademija zdravog življenja provodi ili sudjeluje u raznim projektima, prije svega tu treba spomenuti međunarodni rukometni turnir „Youth Movement Power“ ili „Snaga djece u pokretu“ na kojem će i ovog travnja nastupiti 80-tak klubova, „Special Power League“, natjecanje (državnu ligu) sportaša s hendikepom, a ubrzo uz pomoć HNS-a i UEFA-a koji su ideju podržali pokrećemo i Ligu prvaka za tu djecu.
Također, Grad Dubrovnik nam se pridružuje, pokazao je veliki interes za sport osoba s invaliditetom, prvi u Hrvatskoj i odvojio za njih novac u proračunu izvan proračuna za sport te će nam se pridružiti u Special Power Leagueu, a ubrzo krećemo i u realizaciju okupljanja i reprezentacija mladih sportaša s poteškoćama u razvoju.
Special Power League (SPL) osnovana je 2018. godine, pokrenuta od strane Udruge “Akademija zdravog življenja”, a pridružili su joj se Hrvatski nogometni savez (HNS), Hrvatski rukometni savez (HRS), Zaklada Mateo Kovačić, Udruga SILab, Udruga “Veliko Srce” iz Koprivnice, Udruga “Latice” iz Koprivnice, Udruga “Pogled” iz Nedelišća, Udruga za Downov sindrom 21 Split, Udruga za Downov sindrom 21 Rijeka, Škola za odgoj i obrazovanje Pula, Centar za odgoj i obrazovanje “Ivan Štark” Osijek, kao i nogometni i rukometni klubovi iz Hrvatske i inozemstva.
Ima puno projekata koji su već zaživjeli u našoj udruzi ili se radi planovi kako da zažive neki novi, volio bih da jedan intervju posvetimo samo tome, ali eto, to su stvari u kojima pronalazim zadovoljstvo i ni sa kim se ne bih mijenjao.
