Home Nogomet Mlađi uzrasti SRIJEDOM POŠTENO | Goran Bartolić: “U cijelom procesu rada s djecom nedostaje...

SRIJEDOM POŠTENO | Goran Bartolić: “U cijelom procesu rada s djecom nedostaje dugoročni plan i broj angažiranih stručnih trenera“

Povodom toga što se 5. veljače u Petroviji održao Nogometni kamp NS Sjever, za ovotjedni Srijedom pošteno izabrali smo Gorana Bartolića, voditelja tog kampa, a inače i čelnog čovjeka bujske škole nogometa.

Idemo najprije u srž, ali i na tehnikalije, koliko Vas je bilo te iz kojih klubova?

Održali smo prvi ovogodišnji Nogometni kamp NS (nogometnog središta) Sjever koji je okupio mlade nogometaše sjevernog dijela Istre 2009., 2010. i 2011. godišta.

U nogometni kamp bili su pozvani svi aktivni igrači spomenutih godišta nogometnih klubova Novigrada, Buzet, Buja, Moele i Umaga te na poziv predsjednika središta Marinka Blaževića odazvalo se 11 igrača Buzeta, 24 igrača Buja, 8 igrača Moele te 18 igrača Umaga, sveukupno 61 igrača.

Nogometni kamp NS Sjever. O čemu je riječ i koji su dugogodišnji ciljevi?

Kao prvo i najvažnije, moram napomenuti kako se ovdje ne radi o nikakvom selektivnom procesu igrača gdje bi ja, kao voditelj NS Sjever, samostalno odlučivao o odlasku određenog igrača u daljnji selektivni proces u smjeru prvoligaških klubova ili reprezentacije.

Prethodnih dana stizalo mi je mnogo upita od strane nogometnih djelatnika i roditelja te znatiželja svih bila je u smjeru daljnjeg selektiranja.

No, u startu sam ih „razočarao“ rekavši im kako se ovdje ne radi o nikakvom selektiranju igrača kao što se radilo prethodnih godina te kako je u ovom projektu ideja, kroz dugoročni rad i dobrom komunikacijom među trenerima, podignuti kvalitetu nogometnog znanja svih uključenih igrača. No, vratimo se jedan korak natrag.

Nakon što sam prošle godine aktivno uključen u rad NS Sjever, pružena mi je mogućnost da uz svakodnevni angažman vođenja škole nogometa NK Buje i U13 kategorije paralelno radim i na razvoju ostalih nogometaša susjednih klubova koji pripadaju području Središta Sjever, drugim riječima, pružena mi je mogućnost da aktivno bolje upoznam nogometaše „šire Bujštine“ te da im za razvojni program organiziram generacijsko okupljanje u obliku nogometnog kampa.

Ideja projekta je definirati kategorije (godišta) s kojima će se aktivno raditi kroz niz godina te uz pomoć dostupnih sredstava NS Sjever organizirati Nogometni kamp u kojemu su pozvani svi aktivni igrači definiranih godišta (za sada mlađi i stariji pioniri) te omogućiti igračima da izađu iz svoje „comfort zone“ iliti tjedne rutine u svojim klubovima te u pomiješanoj ekipi odmjere snage sa svojim vršnjacima.

Na taj način igrači imaju mogućnost novih učenja te procjeni i uspoređivanju svojih mogućnosti sa svojim vršnjacima susjednih klubova. U sklopu kampa, igrači odrađuju kraći preventivni program zagrijavanja te u ostatku termina odigravaju međusobni susret. Po završetku, za igrače je organizirana hrana i piće te kroz prijateljsko druženje bolje upoznavanje među igrače.

Koja je povezanost Nogometnog kampa sa selektivnim procesom koji završava sa Završnim selekcijama poput ovih ljetos u Medulinu?

Naravno da su procesi povezani. Svake godine Nogometni Savez Županije Istarske (NSŽI) u natjecateljskoj godini provodi selektivne procese po Središtima (trenutne instrukcije NSŽI-a su godišta 2009, 2010 te 2011 kao uvodno godište) te konačan cilj NSŽI-a je sastaviti ekipu naše županije, zajedno sa nogometnim središtem Primorske-goranske županije na kraju sezone odigrati turnir završnice protiv ostalih Središta RH.

Nije tajna kako u tom cijelom procesu, koji je dugačak, od selektiranja po središtima unutar županije pa do spajanja selekcije dvije županije, jednostavno nedostaje dugoročni plan i broj angažiranih stručnih trenera koji će konstantno raditi na podizanju kvalitete, konstantnom provjeravanju ostvarenog napretka igrača te pružiti jednu, dvije, tri, četiri, xy prilika svakom igraču da kroz više okupljanja u toku godine ili kroz više godina igrač dobije priliku pokazati svoje kvalitete, pokazati svoj napredak.

Tu jednostavno imamo manjak stručnog (licenciranog) trenerskog kadra koji će raditi samo na selektivnom procesu, jer svi mi treneri koji smo uključeni u taj proces, paralelno radimo i u svojemu klubu, gdje slobodno mogu reći, provodimo većinu svojeg slobodnog vremena jer to volimo za nepoštenu malu naknadu s obzirom na utrošeno vrijeme, znanje i trud.

Realnost je da treneri tjedno imaju 4-6 aktivnosti ako računamo i utakmicu te problem se javlja kada u već tako gustom rasporedu (plus zaostale utakmice u tjednu) potrebno je organizirati okupljanje, kamp, predselekciju ili selekciju, nazovimo to bilo kojim od tih imena. S trenutnim manjkom uključenih osoba u taj proces, to je gotovo nemoguće izvesti, osim ako nisi 100% u tome, zaposlen i „oženjen“ samo za nogomet.

Rješenje nije odmah iza zavoja, možda niti iza brda. No vjerujem da bi za početak svako Središte trebao okupiti tim trenera, a ne samo jednu osobu zaduženu za vođenje procesa.

Potom unaprijed, na bazi godine, odrediti jedan dan u mjesecu (npr. prva srijeda u mjesecu) te taj dan iskoristiti za okupljanje svih igrača ciljanog godišta na raznim lokacijama te odraditi jednu, dvije, tri nogometne utakmice, ovisno o broju odazvanih igrača.

Ukoliko je to Središte sa većim brojem igrača, podijeliti dvije generacije u prvu srijedu, treću generaciju u iduću srijedu, te na taj način konstantno provjeravati napredak igrača, timski svi treneri zajedno surađujući.

Manje središte koji broji manje klubova može se spojiti sa većim središtem ili sa npr. Gradom Pulom koja djeluje kao svoje Središte. Za tu aktivnost svi bi treneri advekatno bili plaćeni pomoću sredstva Središta, koje je svakako namjenjeno za razvoj mladosti, te iskreno vjerujem kako bi se napravio korak naprijed u razvoju igrača.

Automatski bi svi igrači bili konstantno u igri te svi bi imali priliku nadmetnuti se za daljnji selektivni program ili ostvariti prijelaz u jaču sredinu, koja će dugoročno imati pozitivni učinak na njegov razvoj, uz svo poštovanje manjim sredinama koji već rade odličan posao ili jednostavno usavršavat svoje vještine kako bi jednog dana ponosno nosili dres prve ekipe svoga matičnog kluba.

Tim potezom vjerujem kako bi najviše djeca bila na dobitku, te uz njih dodatno bi se nagradili i vrijedni treneri koji bi dodatnim zarađenim honorarom od strane Središta naplatili svoj trud, zalaganje i vrijeme.

Druga varijanta bila bi da Središte trajno zaposli trenera ili trenere koji će organizirati Kampove te vikendom provoditi vrijeme obilazeći nogometne terene diljem Istre te bilježiti viđeno, također u svrhu praćenja naših nogometaša.

Dogodio se prošlog ljeta i nekakav sastanak?

Da, o tom smjeru rada pričalo se ovo ljeto među voditeljima škola i voditeljima selektivnih procesa, koje jako poštujem i cijenim, to su visoko školovani treneri sa dobrim idejama, sa mnogo iskustva te gušt je i samo biti u društvu tih trenera od kojih smatram da se ima puno za naučiti.

Iako je pokazana najbolja namjera da se i krene u realizaciju gore slične ideje, nažalost, po mojem mišljenju i dalje smo ograničeni s gore spomenutim problemima te s time ćemo morati još neko vrijeme sačekati.

Govorilo se o organizaciji nogometnih treninga na tjednoj, mjesečnoj bazi gdje bi se po propisanom programu odradio trening u cilju napretka igrača, što smatram da je fenomenalno, igrače bi se učili novi tehnički i tehničko-taktički elementi, trenerima bi se davale nove ideje i nova znanja.

Selektivno gledano, trenutno na nivou županije stvara se baza od 20-ak igrača koji su nakon jedne ili dvije utakmice procijenjeni kao igrači koji mogu ući u uži izbor te 10-ak igrača prvoligaša Istre 1961.

Problematika koja u meni stvara najveću brigu je što je sa svim ostalim igračima koji ne bivaju izabrani te godinama budu zanemareni?

Nedavno se i u praksi pokazalo, da igrač koji je bio deklariran kao igrač koji se nalazio malo iznad linije tih 20-ak igrača (od 21-40 mjesta bez uzimajući u obzir igrače Istre 1961), s označenim nizom elementa koje mu nedostaju u igri (a ne prvenstveno uzimajući u obzir niz dobrih stvari koje posjeduje i koje sve može naučiti) da bi bio na listi od 1-20 igrača, da bi godinu nakon, uz puno rada, igrač se možda i igrom slučaja ponovno našao pozvan jer je netko bio bolestan te tako postao osovina selektirane ekipe, da ne pretjerujem i u TOP 10 kadru, sudionik završnice državnih selekcija.

Zanimljivo, zar ne? To je bio jedan od pokretača cijele priče.

Što onda, može li Kamp biti dobar smjer u tome?

Iskreno, nadam se. Dokazano je kako igrači uz pravilan i konstantan rad u svojim klubovima kroz nekoliko mjeseci mogu ostvariti izvanredan napredak. Ukoliko kroz niz mjeseci rada dodamo natjecateljske utakmice i razne turnire, kvaliteta raste. Turnira realno ima sve manje, nakon određenog doba kao da se izgubi interes za organizaciju većeg ili manjeg turnira.

Tu se rađa i ideja o zajedničkom nogometnom kampu gdje igrači sličnih karakteristika susjednih gradova nekoliko puta godišnje se okuplja, sklapa nova prijateljstva, odmjerava snagu te daje povratnu informaciju prvenstveno igraču koliko je napredovao, treneru u klubu ponašanje njegovog igrača u nepoznatom okruženju te krajnje i povratna informacija NSŽI-u o eventualnom napretku uključenih igrača, a ne samo unaprijed definiranih iliti selekcioniranih igrača.

Po završetku svakog nogometnog kampa, licencirani treneri tih igrača, zajedno s voditeljem Središta, koji su pratili izvedbe igrača, zajednički bi donijeli zaključke, prokomentirali igrače, te uzimajući u obzir izvedbu na Kampu i cjelogodišnje ponašanje u klubu (što je još bitnije), predlagalo za eventualno daljnje selekcioniranje igrača prema završnom natjecanju na kraju sezone. Naravno, pozvani bi uvijek bili i voditelji NSŽI koji bi se uživo mogli uvjeriti u izvedbu mladih nogometaša.

Jesmo li na dobrom putu?

Iako smo možda na dobrom putu, još smo uvijek daleko od toga. No, da bi došlo do bilo kakvog poboljšanja, bitno je samo krenut. Prethodnih godina načuo sam se komentara kako u završnici uvijek sudjeluju igrači Istre 1961 te eventualno manji dio igrača npr. Uljanika ili Jadrana.

No dio istine je i da se najveća kvaliteta nalazi u tim velikim bazenima djece gdje se kroz niz godina odrađuje kvalitetna interna klupska selekcija te stvaraju se prve, druge pa čak i treće momčadi iste kategorije gdje se dobiva dojam kako ta djeca imaju „brzinu više“.

Istarska županija veliko je područje talentiranih mladih nogometaša te siguran sam da i u velikim bazenima i u manjim sredinama ima talenta, dobrih i kvalitetnih igrača, samo im treba dati priliku.

Pošto mogu reći da sam sada već gotovo osam godina u radu s mladim igračima, što nije ni puno a ni malo, volio bi izazvati osobe koje se upuštaju u komentiranje kvalitete igrača te da kroz nekoliko vikenda ili kampova, uživo pogledaju utakmice raznih klubova, od viših rangova do najnižih rangova te da pokušaju objektivno sagledati situaciju, a ne subjektivno gledajući svoju sredinu kao sredinu koja je dosegla vrhunac, jer vjerujte mi, nije, svaka sredina ima još neograničeno prostora za napredak i mi treneri imamo tu odgovornost konstantno podizati igračima tu ljestvicu, razmišljati na koji način možemo unaprijediti njihovu izvedbu (thinking outside the box) iz perspektive i drugih trenera i načina rada drugih trenera te kritički se postavit u svojemu radu tražeći što bi valjalo popraviti i poboljšati.

Do daljnjeg, na čemu je fokus?

Fokus će do daljnjeg, bez sumnje, biti u ovoj nultoj fazi, ili kako smo u nekim terminima ranije koristili, predselektivnim, no taj naziv zamjenjujemo pojam „Nogometni kamp“. Tu se mislimo malo duže zadržati te pokušati podizati kvalitetu apsolutno svih aktivnih igrača na našemu središtu te ne zamarati se previše ovim terminima „selekcija, završna natjecanja, transferi, karijera“.

Tu govorimo o djeci od 12, 13, 14 godina kojima je najveći cilj oponašati svoje nogometne idole, učiti nove tehničke vještine, zabaviti se s prijateljima te sutra biti bolji igrač od igrača kakav je bio jučer.

Time pozivam i roditelje da se ne opterećuju previše tim selektivnim pitanjima, probama, karijerama vaših mališana, već da ih pustite da budu djeca, da se zabave, da se natječu, da rastu sa svojim vršnjacima te da bude onog zdravog rivaliteta između gradova i sela koje smo ranije mi imali te da jednostavno uživaju u nogometu.

Što je s trenerima, imaš li od njih razumijevanja?

Svi treneri, na području NS Sjever, koji su dosada bili uključeni u bilo kakvu pomoć, čista petica. Od trenera, predsjednika klubova pa i do oružara koji su svu opremu pripremili, svi su bili dostupni pomoći, iskomunicirati potrebno s igračima i roditeljima te rado primili povratnu informaciju o svojim igračima.

Treneri i roditelji su shvatili ovu inicijativu kao inicijativu da se pomogne njihovim igračima te da u tome nema nikakve privatne koristi mene kao trenera NK Buja već kao osobe zadužena za razvoj igrača NS Sjever.

Ovim putem pozivam i ostale trenere s našeg Središta Sjever da se uključe u rad, da nam pomognu organizirati gdje bi umjesto 3-4 kampa godišnje uspjeli organizirati 6-7 kampa, naposlijetku i svaki mjesec, sve u cilju razvoja djece.

Neka kroz naredne godine fokus bude na tri, potom možda i na četiri godišta, čime će se zaokružiti jedan proces pomoću kojega će se usmjeriti igrači u juniorski pa potom i u seniorski nogomet.

Ovo nije nikakva privatna organizacija koja svojeglavo ide u jednom smjeru, već otvorena organizacija kojoj je u cilju dugoročni napredak Središta Sjever, a naposljetku, nadamo se, i ostalih Središta županije Istarske, u cilju podizanja nogometne kvalitete NSŽI.

Za kraj, imam potrebu pohvaliti NSŽI kao organizaciju koja je u proteklih godinu dana učinila značajne korake prema naprijed, prvenstveno aludirajući na povrat sredstava trenerskim kandidatima kojima je bio refundiran kompletan iznos uplaćene HNS Akademije. Vjerujem kako je to dobar put za buduće kandidate koji žele postati treneri gdje barem financijsko pitanje neće biti problem.