Home IstraSport Srijedom pošteno SRIJEDOM POŠTENO | Marino Poropat: „Trebamo ovaj sport ponovno približiti publici, a...

SRIJEDOM POŠTENO | Marino Poropat: „Trebamo ovaj sport ponovno približiti publici, a ja želim voziti dok sam živ!“

Marino Poropat je zaljubljenik u automobilizam koji dolazi iz Rovinja i ima napunjene 33 godine, a i rođendan je proslavio uz nepredviđene popravke prije utrke. Kako sam kaže, živi za utrke i automobilizam, a posvećenost se osjeća u svakoj rečenici.

Kada kreće tvoja priča s ozbiljnijim bavljenjem ovim sportom?

Krenuo sam 2016. u disciplini Formula Driver, te sam do prošle godine odvezao svaku sezonu primarno u toj disciplini te od prošle na brdskim utrkama, s najboljim rezultatima do sada.

Prošle sam godine, u debitantskoj sezoni, na brdskim utrkama postao prvak (grupa 4 od 6; svaka grupa ima svog prvaka) te završio na 3. mjestu ukupnog poretka kategorije 1 (turistički automobili), što je svakako za mene i mog Clia bio teoretski maksimum koji sam mogao postići.

Oduvijek sam htio voziti “brdo”, ali sam počeo sa serijskim automobilom u Formuli Driver, gdje sam svake godine imao odlične rezultate i imao kasnije priliku pretvoriti auto u pravi trkaći, te boriti se za sam vrh plasmana, pored nemani od automobila koji dolaze iz Italije, Slovenije i Austrije.

Za one koji možda nisu upoznati, objasni nam, što su to brdske utrke?

Pod okriljem HAKS-a (Hrvatski auto i karting savez) postoji više disciplina koje se voze u Hrvatskoj, za koje je potrebno izvaditi i licencu određenog ranga (klupska, nacionalna i međunarodna).

Neke su od njih više uvodnog karaktera, gdje prevladavaju novi i također mlađi vozači, ostale su ipak zahtjevnije. Brdske utrke uz kružne utrke i rally utrke spadaju pod zahtjevnijim disciplinama iz razloga jer su automobili pretežito ozbiljniji, a staze (ili brzinci u slučaju rally-a) puno brže i manifestacije traju više dana.

Brdske se utrke voze subotom i nedjeljom, odnosno treninzi i “bodovne” vožnje i koncipirane su tako što se voze na zatvorenim javnim cestama prema brdima. Najjača brdska utrka na ovim prostorima se odvija u Buzetu, na svima nama poznatim Buzetskim danima.

Ta se ista utrka boduje, osim za prvenstvo HR, za slovensko, austrijsko i Europsko i prosječan broj natjecatelja bude visokih 250!

Ako Buzetski dani nisu dovoljno poznati, ukratko, brdske se utrke voze tako da su vozači sami u svojim automobilima (ili formulama/prototipovima i startaju sa razmakom od cca 30 sekundi i napadaju štopericu od točke A do točke B. Naravno, tko je brži taj pobijedi, ali ne gleda se samo ukupni poredak, već se formiraju klase i grupe po spremnosti automobila pošto su pored vozačkih sposobnosti, jako bitne i karakteristike automobila.

“Nakon utrke tata se vratio kući iz bolnice i taj će mi trenutak ostati vječno urezan u pamćenju”

Reci mi, koje auto voziš, koje su mu specifičnosti?

Auto koje vozim je Renault Sport Clio, nazvan Clio the Pig. Auto pripremam sam, uz pomoć prijatelja, te nije tvornički trkaći automobil, već je slagan maksimalno sukladno mojim mogućnostima.

U svijetu HR automobilizma smo auto i ja već poznati neko vrijeme i ta kombinacija uredno završava utrke i pobjeđuje. Clio, kao i svaki trkaći automobil, ima zaštitni kavez koji u slučaju izlijetanja maksimalno čuva i drastično smanjuje rizik od ozljeda.

Pored toga, auto je vrlo lagan te ima malo više od 800 kg i ravno 250ks, što se na prvu možda ne čini mnogo, ali za dvolitreni (2.0) atmosferski motor, nije malo, pogotovo kada se usporedi sa ovom “težinom”.

Dodatno, mjenjač nije serijski, već se nalazi pravi 6-stupanjski sekvencijalni mjenjač što omogućuje prebacivanje brzina napred-nazad bez korištenja kvačila i/ili puštanja noge sa gasa (DSG na steoridima 🙂 ), u kombinaciji sa slick gumama i trkaćim ovjesom, auto je uvećana verzija kartinga i da, osim toga što je brz, izuzetno je zabavan!

U tekućoj sezoni, kako smo uspjeli saznati putem interneta, nastupaš u novom dresu, kako je krenulo?

Ove godine branim boje kluba sa juga Hrvatske, AK Dubrovnik Racing, koji je jedan od (ako ne i naj) trofejniji automobilistički klub u Hrvatskoj, i mnogi žele nastupati za njega, stoga imam priliku i čast od ove godine, zajedno sa ostalim kolegama, boriti se za naslov klupskih prvaka na brdu.

Moja je sezona već počela prošlog vikenda u Makarskoj gdje sam osvojio prvo mjesto u klasi i grupi te fenomenalno drugo mjesto ukupnog poretka! Kao klub smo završili na prvom mjestu, što me također veoma raduje.

Zašto se baviš ovim sportom? Motiv sigurno nije financijski niti nekakva slava, dakle, pretpostavljam da je riječ o emocijama. Kakav je tebi osjećaj voziti utrku, kako se osjećaš dok si u autu?

Od malena sam obožavao sportske automobile i zajedno sa bratom i tatom gledati Formulu 1 na TV-u. Oduvijek sam okružen prijateljima mehaničarima i sve do 18. godine mi je bicikla bila jedino prijevozno sredstvo, dok su ostali imali motore.

Tu se rodila ljubav prema motorima, ali doma nisu za to htjeli ni čuti, pa sam od te ideje morao odustati. Sa 18 sam položio za auto i od tada se sve promijenilo, vožnja i automobili su postali drugi dio mene i odlučio sam da ću jednog dana voziti utrke. Svi su se tada smijali i tapšali po ramenu, a doma su skroz bili protiv toga.

Sa 25 sam, nakon godinu dana što sam si priuštio svoj prvi sportski automobil, Renault Sport Clio, odvezao prvu utrku u Limskom kanalu, i pobijedio. Brat, i ostatak naših društava su bili šokirani, jer to jednostavno nisu očekivali. U to je vrijeme tata bio jako bolestan i nadali smo se njegovom oporavku.

Sjećam se svoje najave da ću odvest svoju prvu utrku, za što nije bio previše oduševljen, kao ni ostatak obitelji. Nakon utrke se vratio kući iz bolnice i taj će mi trenutak ostati vječno urezan u pamćenju, jer ga nikada nisam vidio toliko ponosnog. Par mjeseci nakon toga je nažalost preminuo, pa mi je to ostalo kao jedno od najljepših uspomena prije nego nas je napustio. Od onda su utrke jednostavno dio mene i živim za taj sport.

Kada netko pita koliko sam novaca uložio, ja kažem sve – i ne lažem. Taj je sport jako skup i nemoguće ga je samostalno ‘financirati’, zato su ovdje bitni sponzori, ali i prijatelji, bez kojih bi sve ovo bilo neodrživo. Mnogi pitaju da li se stvarno toliko isplati žrtvovati za tih četiri dizanja po 2-3 minute, na to uvijek ponosno odgovorim DA!

Jer tih par minuta sve ostalo staje i potrebna je maksimalna koncentracija kako bi izvukao maksimum sebe i automobila, sada u točno ovom trenutku, nema ponavljanja, nakon što se upali zeleno svjetlo na semaforu.

Osjećaje je teško opisati, ali onaj znoj nakon cilja od kojih te oči peku, je zapravo sladak, a ne slan. Ono što nije manje bitno, je kada publika uživa u mojim vožnjama, to me dodatno motivira da svaki put budem sve bolji!

“Vjerujem da su mediji ključni, jer s njima dolaze sponzori sa kojima i dolazi do više natjecatelja, atraktivniji automobili, staze i vožnje!”

Najdraži trenutak dosadašnje karijere? Najteži? Jesi li imao neko teže slijetanje?

Volim voziti promišljeno, precizno, ali i na samom limitu, što je vrlo teško, ali zapravo ne dozvoljavam si raditi velike greške ili još gore, izletjeti. Godine 2019. na prvoj brdskoj utrci sezone u Skradinu, u zadnjem dizanju na jednom kočenju, su pukli vijci od kotača i nisam mogao stati te sam se zabio u ogradu.

Bio sam toliko razočaran i tužan, da sam gledao na koji način da u tom trenutku vratim kotač na auto i odvozim se do cilja. To je bilo jedino izlijetanje u mojoj karijeri, a najgore je to što smo cijelu zimu radili na autu, i nismo stavili nove vijke, jer su “dobri”. Vrlo skupa greška!

Svaki put odvesti se do cilja i ostvariti dobar rezultat, je najljepši trenutak. Rijetko sam zadovoljan svojim vožnjama jer uvijek ima još ono malo koje znam da mogu, ali nisam odradio.

Kako ono kažu, dan kada si zadovoljan svojom vožnjom, možeš prestati voziti, i toga ću se i držati. Svaki put kada si zacrtam vrijeme koje moram ostvariti, i to postignem, e to je svaki put najljepši trenutak!

“Imam želju voziti dok sam živ”

Ovo nije “main stream” sport. Po tebi, zbog čega? Zašto više ljudi ne prati ovaj dinamični i zanimljivi sport?

Nekada se ovaj sport eksponencijalno više pratio i na ovim prostorima. Napomenimo da se nekada vozio MotoGP na Grobniku, vozile su se i kružne utrke po gradovima Hrvatske i prenosilo na HRT-u!

Ne mogu sa sigurnošću reći zašto se ta praksa nije nastavila, ali svakako vjerujem da su mediji ključni u ovome, jer s njima dolaze sponzori, a sa sponzorima više natjecatelja i atraktivniji automobili, staze i vožnje!

Na svima nama je da damo naš doprinos jer sam shvatio da bi puno ljudi pratilo da im se servira kao npr. nogomet, jer ljude stvarno zanima ovaj sport i trebamo ga ponovno približiti publici!

Kada je stigao poziv iz Dubrovnika, jesi li se nećkao?

Ove sam godine odlučio iz financijskih razloga otići u onaj klub koji dostavi najbolju ponudu. AK Dubrovnik Racing je pored najbolje ponuđenih uvjeta, vrlo sportski nastrojen, što mi i odgovara iz razloga jer na utrci razmišljam samo o automobilu, stazi, vožnji i pobijedi.

Kakvi su planovi za budućnost? Imaš li neke kratkoročne ili dugoročne ciljeve koje nam smiješ otkriti?

Imam želju voziti dok sam živ, za to ću se morati potruditi i naći dovoljan broj sponzora koji će moju viziju pretvoriti u misiju i realnost. Ove godine planiram obraniti titulu prvaka na brdskim utrkama te odvoziti ako vrijeme bude dozvolilo, koju utrku Formule Driver (superslalom) za matični klub AK Buzet Autosport. Dugoročno bih volio probati kružne utrke ali i rally!