Mirko Marić je košarkaš dobro poznat istarskoj javnosti. Nosio je dresove Stoje i Pule 1981 te u njima odigrao neke sjajne „partije“, a iza njega je i najbolja sezona u karijeri. Tim povodom zamolili smo ga za intervju…
Igrao si dosta u Italiji i prije ove sezone, kako bi usporedio našu i njihovu ligu, u čemu se najviše razlikuje u stilu igre?
U Italiji se igra mnogo brže i momčadi od prve sekunde napada teže realizaciji. Mislim da se kod nas košarka više igra organizirano “pet na pet”, dok se u Italiji prednost stvara već u prvim sekundama napada, što je gledateljima znatno atraktivnije. U tome sam uočio najveću razliku u stilu igre.
Iza sebe imaš sjajnu sezonu u Empoliu, jesi li odigrao najbolju sezonu dosad? Što se promijenilo, što je po tebi razlog tome?
Definitivno sam odigrao svoju najbolju sezonu do sada. Prije dvije i pol godine, kada sam saznao da ću postati otac, promijenio sam pristup treniranju.
To mi je omogućilo da se fizički podignem na znatno višu razinu nego prije. U Empoliju sam imao uvjete koji su mi omogućili da budem 100% posvećen isključivo košarci, što mi je iznimno puno značilo.
Pratiš li istarsku košarku? Stoju, Pulu 1981, bivše klubove…? Uspiješ li pogledati kad si doma…?
Naravno da pratim. Najviše pratim KK Pulu 1981, ali i KK Stoju. Nakon završetka sezone u Empoliju pogledao sam uživo posljednje dvije utakmice Pule – protiv Novog Zagreba i protiv Osijeka.
Jako sam navijao da Pula uđe u Prvu ligu jer to doista zaslužuju. Nažalost, ponovno je malo nedostajalo.
Najdraži trener u karijeri? Koga bi posebno izdvojio, od koga si najviše naučio?
Moj najdraži trener u karijeri definitivno je Luca Valentino, koji me i pozvao u Empoli. Bio mi je pomoćni trener u Livornu 2017. godine. Nije me vidio sedam godina, a svejedno je imao toliko povjerenja u mene da me dovede u Empoli – i na kraju se to pokazalo kao izvrsna odluka za obojicu.
Također, moram spomenuti Lea Krizmana, s kojim sam imao odličnu pretprošlu sezonu u KK Puli. On je prepoznao moju kvalitetu i dao mi je slobodu u igri. Bili smo neporaženi u A2 ligi. Imali smo omjer 18-0, a Prva liga nam je izmakla u kvalifikacijama za pet poena koš-razlike protiv Đakova.
A na pitanje od koga sam najviše naučio o košarci – to je vjerojatno najlakše pitanje ikad. Od mog oca, bivšeg igrača Cibone i Zadra Ivice Marića. Možda i posljednjeg hrvatskog reprezentativca koji je bio “čisti” playmaker. Sve što sam naučio o košarci, naučio sam odrastajući uz njega.
Najdraža utakmica u karijeri? Koju ili koje pamtiš kao najljepše?
Utakmicu koju ću zauvijek pamtiti je Đakovo – Stoja u kvalifikacijama za Prvu ligu 2022. godine. U posljednjem kolu morali smo pobijediti domaćina Đakovo s 11 ili više poena razlike kako bismo izborili plasman u Prvu ligu.
Uspjeli smo, iako je minutu prije kraja bilo samo +7. Doček u Puli bio je predivan i slavlje nezaboravno.
Isto tako moram spomenuti utakmicu koja se odigrala 29. svibnja 2024. s KK Pulom protiv Virja. Moj prijatelj, koji se bavi statistikom, tvrdi da držim rekord po valorizaciji u seniorskoj hrvatskoj košarci, iako još uvijek nisam siguran je li to 100 % točno, haha.
U toj sam utakmici postigao 39 poena, 14 skokova, 16 asistencija i 6 ukradenih lopti, uz valorizaciju 70. Pobijedili smo 127:98. Iz Italije najviše pamtim utakmicu iz ove sezone protiv Mens Sane Siene, bivšeg slavnog euroligaškog kluba Montepaschi Siene.
Iako je njihov klub zbog financijskih problema izbačen u Seriju B, svaku utakmicu i dalje prati ogroman broj ljudi. Bilo je zaista motivirajuće igrati pred 2.500 gledatelja.
Gdje bi volio nastaviti igrati? Imaš li omiljenu ligu ili stil košarke?
Iako trenutno imam bolje tržišne prilike u Italiji i iako mi više odgovara talijanski stil igre, ne mogu zanijekati da mi je želja okušati se u najjačoj hrvatskoj ligi, u kojoj još nikada nisam igrao.
Mislim da sam u 29. godini i igrački i fizički sazrio za Premijer ligu – ali, vidjet ćemo šta budućnost nosi. Trenutno mi je jedini cilj trenirati maksimalno tijekom ljeta i napredovati iz dana u dan.
